Kaj je doživel moj tatek v maškarama kad je bil dečko

Mjesec sviečen (veljača) zaogrnuo je debelim snježnim pokrivačem čardake i prizemnice grada Ivanića, odnosno Ivanić Tvrdje kako je službeno pisalo ime mjesta na velikoj crnoj ploči. Uske gradske uličice postale su još uže s tek utrtima sanicima i pješačkim stazama. S onako velikim bijelim kapama, krovovi čardaka gotovo su se rodbinski dodirivali. Vrane zaposjele ukočene krošnje drveća pa s visoka izviđaju ima li uz staje i kokošinjce što zanimljiva za jedan zimski obrok.

Iz dimnjaka krojačkoga obrtnika Đure Kramara duže se uvečer vila perjanica dima nego iz drugih kuća. I na zidu je u radionici dugo plesala sjena što ju je projicirao srcoliki plamen iz svijeće lojanice. Do znatiželjnika pod prozorom kuće dopirao je isprekidani, praskavi smijeh. Nije se mogla razabrati ni jedna cjelovita rečenica. Tek bi kroz prozor sunula u mrak pokoja riječ, kao: mladenka, mundharmonika, larfa, buš… peval, vanjkuši, škare…
- Dosta cirkusa, ajt’ spat! – javila se gazdarica oko jedanaest sati u noći.
- I zutra bu večer.

Fašnik u Ivaniću 1914. god. Snimljeno u parku iza škole (Gradske učione). Mali medvjedić je djevojčica Dinka Mirt koja će 1932. biti majka našeg sugrađanina Berislava Kezela.

Iz krojačke radionice polako izlaze djetlići (kalfe) i još putem do svojih kuća u mislima dorađuju izgled maske, svaki za svoju ulogu, koju će odigrati na ulicama i glavnome trgu, na najluđi dan u godini, Fašnik.
Tri-četiri dana pred sam Fašnik okrenuo južnjak. Pomolilo se sunce. S krovova kapalo po pločnicima i prolaznicima. Niz uličice slijevali se jarci vode, jedni prema rijeci Lonji, a drugi na istočnu ledinu kojoj je prijetila opasnost da se pretvori u jezero.
Fašničko se prijepodne u svima ivanićgradskima kućama odvijalo po istomu radnom rasporedu. Krafni su morali biti pečeni do jedanaeste. Objedovalo se o podne da bi u četrnaest svi bili spremni za zajedničko ulično veselje.
Tamo od Gradskoga magistrata čuje se ijujukanje i pjesma uz pratnju usne harmonike. Idu svatovi. Izrazito visoka i malo pognuta figura predstavlja mladenku. Najveća zagonetka je mladenkin šlajer. Je li pravi ili spretno oblikovani til s nečijega prozora, ili plesne toalete? Mladenac je izrazito nizak, debeo, sa svih strana popunjen jastucima. Kratkovidan je i nespretan. U hodu se spotiče. Nezgrapan par izaziva smijeh i glasne šale. Gledatelji nagađaju tko bi mogao biti ovaj, a tko onaj u šarenoj svatovskoj povorci. Spor se vodi oko debeloga kuma. To bi mogel biti Ivina, mogel bi biti i Štefina. Svirača Đuru izdaje usna harmonika. Ali vražji plesač, tko je taj? Ima dva lica, dvije kape, dva trbuha, pa se ne može odrediti kreće li se naprijed ili natraške.

- Fašnik se je oženil, Pepelnicu zaručil – pjevaju maškaraši.

Veseli plesač pocupkuje hopa! hopa! Raskvašeno blato leti na sve strane.
Mulj se cijedi niz škornje i duge fašničke toalete. Prije nego će obaviti poznati ceremonijal na gradsku trgu, povorka se uputila prema bijeloj jednokatnoj zidanici, kući gradonačelnika Đure Kundeka.
Tonika, koja je poslije smrti svoje sestre, Đurine majke, preuzela brigu o kućanstvu, još je jedanput provjerila:

- Je li v špajzcimeru se v redu?
- Se je gotovo – javila se iz blagovaonice nešto mlađa Mimica.
- Si pripravila košaru s krafnima i vinom za maškare?
- Već su na klupice v dolnem ganku.

O svakoj se sitnici vodi briga. Ta danas dolazi Đuro s nekakvom gospodom iz Magistrata na popodnevni domjenak. A pozvali su i gospođu Anu, Đurinu sestru, sa suprugom, kapetanom Tučkorićem. Najmlađa sestra Monika širom je otvorila ulazna vrata u prizemlju zgrade i dva prozora na katu, neka se kuća dobro prozrači. Uto je stigla i svatovska povorka.

- Dečki, vrata su nam širom otprta – razdragano je vikuo debeli kum.
- Tu bi se mogli dobro pogostiti. Sviraj!
- Denes zelje, gibanica, zutra povrtnica… hopa! hopa! – pjevaju i cupkaju svatovi.

Rastegnula se blatna povorka od ulaznih vrata preko očišćena stubišta sve do kata. Svirač već ulazi u predsoblje.Stoji na sagu koji se stavlja na pod samo u izuzetnim prilikama. Kad je ugledala blatne škornje i mulj na sagu, Mimica je samo kriknula:

- Joj!

Svirač je spustio svoju usnu harmoniku na stolić i htio nešto reći. Na Mimičin krik u predsoblje je uletjela Tonika i vidjevši sliku na tlu sobe i kroz otvorena vrata na hodniku, najprije je problijedjela, a zatim naglo pocrvenjela.

- Hinaus! – vrisnula je pokazavši kažiprstom prema izlazu.

Svatovi koji se još nisu popeli gore na hodnik, junački su podbrusili škornje i trčećim korakom odjurili na gradski trg. Zadnji je iz kuće izletio svirač Đuro. Sav zajapuren i opterećen velikim kaputom, glavinjao je za svojom svatovskom svitom. Kad su se junaci prikupili i odahnuli, Đuro primijeti da nema njegove usne harmonike.

- Jezuš, kaj bum sad? Igralica mi je ostala gore v Kundekovom forcimeru.

U gradonačelnikovoj kući ponovo se na štednjaku grijala voda u veliku loncu. Tri su žene užurbano čistile predsoblje i stubište. Podovi su još bili mokri kad su se u predsoblju polako otvorila vrata kroz koja je provirila skrušena larfa svirača. Stajao je u vunenim čarapama.

- Kisdihand, milostiva! Ja sem došel po svoju mundharmoniku.

No, kako je pokajnik govorio zbunjeno, pa je pola riječi odmucao, dobro se razumjelo samo: “… moniku.”

- A tako, taj baš nema srama! – opet je uzrujano vikala Tonika.
- Kud mi je zablatio kuću, on bi još i Moniku, svoju Moniku! Svoju Moniku! Monika, tko ti je taj i kaj ti to uopće imaš s njim?

Snimljeno u Ivanić-Gradu 1903. godine. Slika je objavljena u listu “Prosvjeta” broj 14., 1904. godine. Ispred drveća u sredini slike je cirkuski šator. Iza krošnje se vidi toranj crkve sv. Petra. Desno se pošljunčanim puteljkom išlo u školu, Gradsku učionu. Lijevo vidimo Balijevu nisku drvenu kuću pokrivenu daščicama. Pred kućom je živica, a uz okućnicu su tarabe. Širi pošljunčani put vodi do gradskog Magistrata, izgrađenog 1889. god.

Zaprepaštena Monika nije smogla ni jednu riječ objašnjenja za glupu situaciju u kojoj se iznenada našla. Tek kad je svirač uzeo sa stola svoju usnu harmoniku, duboko se naklonio, pa niz stubište odjurio, fašnička se drama u gradonačelnikovoj kući počela rasplitati.
Ova fašnička predstava koju je izrežirao nesporazum 1890. godine, u staromu je Ivaniću godinama zabavljala naše djedove. S njihovim nestankom nestale su i mnoge zgode i nezgode iz njihova života. Oko 100 godina kasnije ova je priča spašena iz zaborava. 1991. godine ispripovijedala mi je 86-godišnja gospođa Pavica Najman, baka Mirne i Krunoslava Božića i prabaka invalida Domovinskog rata, Marka Božića. Svoje je pripovijedanje naslovila: Kaj je doživel moj tatek v maškarama kad je bil dečko.

Pripovijedala Pavica Najman, zapisala Nevenka Kauzlarić