Moja građanska škola

31. kolovoza 1943. godine zaustavila su se zaprežna kola moje majke pred čardakom Dragutina Kundeka, brijača u Ivanić-Gradu. Nevoljko sam ušla u svoje buduće boravište i u društvo novih lica koja će naredne četiri godine biti “moji”, recimo kao rođaci, a opet ne istinski moji. Dragutinova supruga Reza rekla mi je:

- Mene ćeš zvati teta, a mojega muža tetak.

Za svoju majku Mariju nije odredila nikakav rodbinski naziv. Potom me odvela u sobu gdje ću učiti i spavati. Odredila je mjesto za moje školske knjige, bilježnice i raznorazne đačke potrepštine. Stol je bio kao stvoren za učenike, dovoljno širok da se na njemu mogu crtati i precrtavati zemljopisne karte iz Atlasa. Moji su stanodavci i prije mene imali na stanu učenike Građanske škole, Čazmance. U mojoj je novoj sobi bilo dosta ukrasnih predmeta koji su mi popravljali raspoloženje u tuđoj kući.
Već je ranije bilo utanačeno koliko ćemo mjesečno plaćati za stan i hranu u novcu i živežnim namirnicama. Najtraženija je bila svinjska mast, zatim brašno i grah. Donijeli smo posteljinu, ručnike, salvete i pribor za pranje zubi. Moja nova teta je dodala da bih trebala imati i svoj kafelefl. Što li joj je to kafelefl i da li mi to uopće imamo?, bila sam zatečena. No, kad je dodala: “Za bijelu kavu ujutro”, shvatila sam da ta komplicirana riječ imenuje najobičniju žličicu. I tako Građansku školu još ni vidjela nisam, već sam naučila novu riječ na njemačkom jeziku.
Moji su stanodavci ubacivali mnogo njemačkih riječi u svoj svakodnevan kajkavski dijalekt što mi je kasnije u životu dobro došlo.
- U Građanskoj školi u parku smještena je njemačka vojska. Škola vam je sada u staroj gradskoj kući. Ići ćeš tuda i tuda pa ovuda, – teta je rukom po zraku crtala put do škole. Takvo objašnjenje nije mi ni malo pomoglo u nepoznatu mjestu. Konačno je teta smislila bolje rješenje.
- Zaustavit ću ujutro Dragicu Kochovu pa ćeš s njom otići u školu.

Čuveni Koprićev čardak ostao sačuvan samo na slikama domaćih umjetnika likovnjaka.

Sutradan, 1.rujna, obukla sam bijelu bluzicu od padobranske svile i prekrojenu tregersuknju od krepdešina tamnocrvene boje s čudesnim orijentalnim šarama. Teta i ja smo na ulici dočekale moju buduću školsku kolegicu, trenutno u ulozi vodiča. Do škole smo stigle šuteći. Sjela sam u prvu klupu i pomno očima i ušima snimala šaroliko društvo vršnjaka. Djeca ivanićgradske, šarampovske i poljanske škole dobro su se poznavala i gotovo sva u jedan glas najprije žamorila, pa se sve glasnije dovikivala i  nadvikivala. Kad je u razred ušla vitka i elegantna profesorica Bakliža, trideset i šest pari očiju zagledalo se u nenadanu pojavu. Svi su đački glasovi umukli. Gospođa Bakliža obratila nam se s nekoliko rečenica. Prva soba u prizemlju gradske kuće bit će naša učionica. Stražnja vrata iz naše učionice vode u ravnateljevu sobu. Na katu iznad nas smještene su časne sestre. Sutra ćemo dobiti raspored sati i svaki će nam profesor reći što ćemo trebati za njegov predmet.

Vraćajući se iz škole u stan, dobro sam pogledala svaku kuću, obrtničku radionicu, pekarnicu, ukratko sve. Desno od ulaza u moju ulicu poput orla se raskrilio prekrasan Koprićev čardak, jednim krilom dotičući Savsku ulicu, a drugim jednu manju blatnjavu šarampovsku ulicu. Malo dalje se ukotvio drugi mrk čardak, zvan Jakušićkina birtija, poznato svatište trgovaca i sajmara. Lijevo iza dviju zidanica smjestio se 157 godina star čardak koji je promijenio više vlasnika. Svojevremeno je bio župni dvor za svećenstvo grkoistočnih vjernika, a sada vlasništvo Dragutina Kundeka i moj novi dom. Niže, prema željezničkoj pruzi, vedro je djelovao još jedan dobro očuvan čardak, vlasništvo Ivčecovki. U graditeljskoj mješavini stare posavske arhitekture i građanskih kuća novijeg vremena, svojom se veličinom i graditeljskom ljepotom isticala prostrana jednokatnica u kojoj je stanovao naš ravnatelj, gospodin Eduard Babić, sa svojom obitelji. Nasuprot Kundekovu čardaku pažnju je plijenila nova manja jednokatnica s opločanim kuhinjama i kupaonicama, te parketima u sobama što je izazivalo strahopoštovanje skomnih sugrađana susjeda. Tu je stanovao jedan domobranski časnik.
Drugog dana, na prvom nastavnom satu predstavio nam se gospodin Tihomir Prodanović. On će biti naš razrednik.
- Mnogo nova ćete vi naučiti i doznati u ovoj školi – rekao nam je razrednik i nastavio:
- Da li znadete da konj ima samo po jedan prst na svakoj nozi? Taj se prst zove kopito.
Meni to nije bila naročita novost. Ali, kad rekao:
- A zec kad glođe koru i kukuruz, troši zube, no mu oni ponovo narastu. I tako zec neprestano troši zube, a oni se obnavljaju, – to je bila prva velika novost što sam je čula u novoj školi, ali i mamac da se zavole satovi profesora Prodanovića koji će nam predavati zemljopis.
Na drugom satu upoznala sam profesora risanja, aritmetike i geometrije, Dmitrija Poljuljahova, ozbiljnog gospodina s tugom u sivoplavim očima. Za satove geometrije moramo imati crn tuš, redispero, ravnalo, dva trokuta, kutomjer, šestar, meku olovku, šiljilo i gumicu. Na sljedećem satu radit ćemo od svijetlog pakpapira geometrijsku bilježnicu većeg formata. Moramo donijeti pakpapir, škare, bijeli konac i iglu. Ako je danas ovo nekome čudno, moram podsjetiti da se ratno stanje u Hrvatskoj osjetilo i u izdavačkim kućama školskih udžbenika i bilježnica. Voljela sam svoju geometrijsku teku jer je bila moj ručni rad. Aritmetiku sam kupila od starije učenice. I sve je bilo u redu, dok nam Poljuljahov nije na školskoj ploči napisao otprilike ovako: 2/10, 4/10, 1/12, 3/10 i slično. Neka mi to lijepo riješimo da se vidi s kakvim smo matematičkim predznanjem došli u Građansku školu. U stanu sam se skoro rasplakala. Uopće nisam znala što ću s prepisanim brojevima.

- Idemo k Augustićima – dosjetila se moja teta.

U susjedovoj obitelji Augustićevih bilo je više braće. Mira je već završila Građansku školu. Možda vršnjakinja Ela zna kako to izračunati. Odahnula sam kad nam je Mira objasnila da naš čudan račun zapravo znači: drugi zadatak na desetoj stranici i tako redom. Zatim smo zajednički riješili domaću zadaću, uredno nalivperom. Bila sam oduševljena zadacima i satovima geometrije. Kod kuće smo iz crtačeg papira izrezivali geometrijske plohe i plašteve, a u svoje geometrijske teke tušem i redisperom ucrtavali geometrijska tijela. Pored svakog smo crteža uredno tiskanim slovima pisali formule za izračunavanje opsega, površine i volumena nacrtana modela. Dobra metoda rada za vizualne tipove učenika, a takvi su u većini.

Gospođa Bakliža predavala nam je zoologiju i risanje. Sviđao mi se novi udžbenik zoologije jer je bio pun kolorfotografija iz životinjskog svijeta. Na prvom satu risanja podijelili smo blokpapir na tri jednaka dijela. Svako smo polje trebali obojiti drugačijom vodenom bojom, ali tako da boju kistom razmažemo posve ravnomjerno po površini plohe. Kad se boja posuši, treba izgledati kao da je papir izišao iz tiskarskog stroja, a ne ispod drhtave ruke slikara početnika.
Gospođa Zdenka Nikolić predavala je hrvatski jezik. Malo pognuta s istaknutim prednjim zubima i bademastim očima djelovala mi je dobroćudno kao žena iz susjedstva. Za nastavu hrvatskog jezika bile su tiskane nove čitanke i slovnice (gramatike). Na drugom ili trećem satu hrvatskog, gospođa Nikolić nam je zadala da ponovimo gradivo o imenicama, pridjevima i glagolima koje smo učili u četvrtom razredu pučke škole. Moj učitelj, Bartol Gašparović, u mostaranskoj pučkoj školi izdiktirao nam je pravila o podmetu i priroku u rečenici. No, kako se ti izrazi nisu više rabili, već subjekt i predikat, ta mi pravila nisu bila od koristi. Imala sam oskudno predznanje o imenicama i pridjevima, a o glagolima nisam znala baš ništa.

Inače, moj učitelj Gašparović bio je vrlo dobar pedagog, matematičar i likovnjak. Kako se II. svjetski rat zahuktavao, on se nalazio u sve većoj neprilici. Obiteljski mlad čovjek bio je obvezan postojećoj državi od koje je dobio besplatan školski stan, školski vrt i redovno mjesečnu plaćicu, i obvezan partizanskom pokretu s kojim je u selu praktički živio. Ma kakvi glagoli! Trebalo je znati preživjeti u takvim ratnim uvjetima. Bez obzira na rat, seoska djeca toga vremena nisu se dalje školovala poslije završene pučke škole. Gdjetko bi izučio neki obrt. Drugi su ostajali na poljoprivrednim imanjima svojih roditelja. Dok sam ja razmišljala kako nešto doznati o glagolima, gospođa Nikolić je sama ponudila rješenje. Obratila nam se:
- Trebalo bi mi rasporiti jednu haljinu. Tko se javlja?
U hipu sam digla ruku.
- Stanujem kod Luketića nasuprot željezničkom kolodvoru. Dođi u četiri sata poslijepodne – profesorica je precizirala mjesto i vrijeme.
Između kuće i ograde do ceste, Luketićevi su uzgajali ruže. Uz svaki je ružin grm kao pridrživač u zemlju bio zaboden drven štap zelene boje. Na vrhovima štapova svjetlucale su se kuglice raznih boja. Ružičnjak je na prolaznike prenosio radost.
Kod Nikolićevih sam bila prije šesnaest sati. Dobila sam žilet kojim ću rasparati jednu tamnoplavu haljinu. Iako sam slijedila crtu šivanja, žilet me baš nije slušao, pa sam tu i tamo zarezala uz rub šivanja. Nikada nisam doznala je li je to bilo primijećeno. Vrebala sam pogodan trenutak da mogu svoju profesoricu individualne nastave upitati: Molim Vas, a što su to glagoli? I prilika se nametnula. Dobroćudna žena bademastih očiju objasnila mi je razumljivim jezikom i potkrijepila s nekoliko primjera. E, baš Vam hvala, gospođo Nikolić, i dandanas! Potkovana novim znanjem sretna sam otrčala u stan gdje sam još o zadanim vrstama riječi našla bitne podatke u svojoj novoj Floršicovoj Slovnici.
Dva-tri nastavna sata odvojila je profesorica Nikolić za čitanje odabranih ulomaka iz priča o Pčelici Maji. Kao da smo pripadale istoj sudbini, Maja i ja. Bačene u vrtlog odrastanja u nepoznatu svijetu neka se izvolimo snaći i iskoprcati u zadani život odraslih, život prepun zamki. Gospođa je Nikolić znala gramatičko gradivo vezati uz zanimljive pričice. Tako smo deklinaciju imenica naučili pomoću priče o djeci i kravi na paši. Kad je došla na red komparacija pridjeva, rekla je:
- Samo tri pridjeva u komparativu imaju nastavak – ši. To su lijep, lak i mek. Upamtite: Paunovo pero je lijepo, lako i meko.
Te sam primjere koristila godinama u svojemu nastavničkom radu. Jednom nam je zadala da napišemo pjesmicu o komu ili o čemu god hoćemo. Ja sam sklepala stihove o djedu pastiru na livadi. Na livadi je još blistala rosa. Djed zaogrnut prevelikim kaputom pušio je lulu. Oslanjao se na štap. Krave su spokojno pasle sočnu travu. Pjesmu sam najprije pročitala teti Rezi. Ona je bila oduševljena realističnom slikom na pašnjaku.
- Kao da ga vidim – rekla je.
Na satu hrvatskog prozvala me gospođa Nikolić. Ustala sam i odvažno pročitala svoje ne baš bogznakako izrimovane stihove. Profesorica se malo nasmiješila i rekla:
- Zgodno.
Nato je ustala jedna učenica, jedan zeleni jal i optužila me:
- Molim, to je prepisano iz Anđela čuvara.
To je onda bio katolički list za djecu mlađeg uzrasta, no ja ga više nisam kupovala. Zatim sam ustala ja u obranu svoga rada. Verbalan duel prekinula je gospođa Nikolić i time je bilo završeno čitanje učeničke poezije u I. razredu Građanske škole.
Bivši odlikaši i vrlodobraši nekako su se prizemljili na skromniji vrlo dobar i dobar uspjeh već na prvom polugodištu. Iza tog šoka više i temeljitije smo učili da bismo opravdali ocjene kojima smo se upisali u zahtjevnu školu u kojoj se nisu dijelile poklon-ocjene.
Kako Građanska škola nije bila obvezna, trebalo se pridržavati zadanih pravila ponašanja ne samo na nastavi, nego i izvan škole. Nisu nam strah i trepet bili toliko ni naši profesori, ni ravnatelj Babić, već naša podvornica. Jedanput su naši dečki nešto “poslovali” u Sokolani iza pozornice. Srušili su neku kutiju ili glumački rekvizit. Ne znam kako i zašto se tamo našla naša čistačica. Kad su samo čuli njezin glas, junaci mraka su se razletjeli na sve četiri strane svijeta. Nemoguće ih je bilo prepoznati i prijaviti ravnatelju. Ukor iz vladanja si ipak nitko nije smio priuštiti da ne bi bio isključen iz škole. Isto tako tko je imao dvije, tri negativne ocjene, bilo mu na volju: ili će ponavljati razred ili će se iz škole ispisati. Djeca onog vremena kada sam ja bila učenica u Ivanić-Gradu, nisu ni izlazila van poslije 20 sati. To su nalagala pravila ratnog stanja u prvom redu i građanskog odgoja po tradiciji. Svako zlo za nekakvo dobro, kaže narodna poslovica. Primijenjeno na nas značilo je: Na nastavu smo dolazili ispavani i odmoreni.
U povodu blagdana Svete Lucije, časne sestre su nas pozvale da dođemo na čaj, neobavezno. Od kuće si trebamo donijeti šalice. Priredit ćemo program, popiti čaj i poigrati se u dvorištu iza gradske kuće. Ja sam trebala recitirati pjesmicu o sv. Luciji. Pjesmicu sam dobro naučila i veselila se svome prvom javnom nastupu. Čajanka je bila priređena u većoj sobi na katu gradske kuće. Vrijeme je odmicalo. Kad sam popila čaj, zabavljala sam se gledanjem šarenih porculanskih šalica što su ih dale mame svojim kćerima za Teegeselschaft. Zatim su nas časne pozvale u dvorište gdje smo se malo igrale na snijegu. Nisu se uopće sjetile moje recitacije. Bila sam duboko razočarana. Još samo jedanput su nas časne izvele u šetnju. Igrali smo se loptom na jednoj ledini iza groblja. Pita li suvremeni čitalac: Zar nije bilo drugih mjesta za igru?, reći ću: Ne. Bio je rat. Ivanić je bio pun vojske.
Voljela sam nedjeljne poldanje mise. Najljepše mi je bilo na korušu. Uz izvrsno uvježbane pjevače naučila sam pjevati sve prigodne sakralne pjesme. Časna Vjenceslava je svirala na orguljama. Časna Velimira je stajala, a prelijepa Kazimira je uvijek klečala lijevo na korušu. Nalikovala mi je na sv. Tereziju čiji je kip postavljen desno kako se ulazi u crkvenu lađu sv. Petra. Barbara, domaćica kod časnih sestara isticala se dobrim altom i savršenim sluhom. Prije samog početka mise, u crkvu je ušao moj susjed, domobranski časnik sa svojim sinom, otprilike petnaestgodišnjakom. Bili su odjeveni u svečane odore. Dječak je o pasu nosio kratku ukoričenu, ukrasnu sablju. Ušavši u crkvu, dječak je kleknuo, prekrižio se i ustao. Mislim da su sve oči bile uprte u njih. Čitavu su misu odstajali. Iako su stanovali u susjednoj katnici, nikada preko tjedna nisam vidjela besprijekorno odjevena i podšišanog dječaka, otmjena držanja.
Djeca iz Križa i Novoselca putovala su vlakom u školu u Ivanić i vlakom se vraćala kući. Kako je rat sve više zahvaćao naše prostore, vlak je postajao sve nesigurnije prijevozno sredstvo. Izostanak s nastave bilo je teško nadoknaditi, naročito ako je bila u pitanju matematika.

Križani su zato na svoj račun ispjevali zgodnu pjesmicu:

Kad smo došli mi iz Križa,
Rekla nam je naša Bakliža,
Radi vašeg Križa ocjena je niža,
Ajme, ća ću vam ja.

Pjevalo se na melodiju “Hvalile se Kaštelanke”. Otuda u pjesmi pripjev: Ajme, ća ću vam ja.
Na satovima pjevanja u školi, gospođa Nikolić naučila nas je pjevati “Vehni, vehni” skladbu Rudolfa Matza i “Dorica pleše”, ariju iz narodne opere Krste Odaka.

Osim skromnih igara što su ih organizirale časne, pjevanja u crkvi i u školi, još mi je samo skraćena tijelovska procesija razbila sivu ratnu monotoniju u Ivaniću 1943/44. školske godine. Do Petrova, kada je završavala nastava, razred se brojčano smanjio. Neki su učenici na vrijeme shvatili da su zalutali u zahtjevnu Građansku školu. Nekima su pak roditelji zbog ratnih uvjeta i političkih opredjeljenja promijenili mjesto boravka.

Nova školska godina prepuna problema

Generacija učenika koja je završila IV. razred Građanske škole i maturirala 1942. godine. U prvom redu sjede profesori: Zdenka Nikolić, Eduard Babić (ravnatelj), Slava Sajko, Pero Mihajlović i Marija Szenzi. Slikano pred ulazom u Građansku školu. Danas su u toj zgradi Niža glazbena škola i Obiteljski radio Ivanić.

Sudbinsku novu školsku godinu najavila su zabrinuta lica starijih. Na zaprežnim kolima vozila sam se u berbu grožđa u Grabersko Brdo. Školska kolegica Blaženka pozvala je u berbu mene k svojima roditeljima Klasnićima, a moji Kundeki su pozvali nju. Iako je u beračkom društvu bilo nas nekoliko najmlađih, nismo uspjeli rasplamsati pravo raspoloženje začinjeno pjesmom, smijehom i šalama. Crne su ptice zaposjele krošnju oraha. Iz davne davnine doletio prorok Gavran Edgara Poea i zakriještao: Nikada više!
- Idemo, idemo! – požurivala je teta Reza berače.
Blatnjavim puteljkom obavijeni maglom, vratili smo se iz zloslutne tišine vinograda u vojničko komešanje na ulicama Ivanića.
Zaredale su promjene u životima pojedinaca i obitelji, zatim države Hrvatske i najzad čitave Europe. Iz škole su otišle meni dvije drage osobe, gospođa Nikolić i gospođa Bakliža, a došla je mlada elegantna profesorica Ljerka Vrsalović, kao preslikana iz nekog modnog žurnala. Samo nekoliko mjeseci hrvatski jezik nam je predavao profesor Miroslav Vaupotić. Djelovao mi je zabrinuto i sumorno. Poslije njegova odlaska, hrvatski je u našemu razredu preuzela gospođa Slava Sajko koja nam je predavala još povijest i njemački jezik.
Čula sam od prijašnjim generacija učenika i od moje tete Reze da se za njezine satove valja temeljito pripremiti. Naime, drugi se red mogao lako “zaraditi”, ali teško ispraviti. Slava Sajko je bila autoritet. Rođena Sarajka, njegovana bjeloputna lica, plavih očiju i stasita, govorila je lijepim književnim jezikom, pravilno akcentirajući svaku riječ. Njezin suprug Zvonko je bio učitelj u susjednoj Poljani. Kad su se počeli gomilati problemi u roditeljskim kućama jednoga i drugog supružnika, gospođa Sajko je svoje napete živce “liječila” cigaretama. Pušila je “Drinu”. No, tih se cigareta u Ivaniću više nije moglo kupiti ni na “crnom tržištu”. Jednom je pitala nas učenike iz vanjskih škola bi li joj tko u svojemu selu mogao kupiti veliku kutiju “Drine”. Prvom prilikom kad sam došla u Mostare, pogledala sam u Zagorčevu dućanu. Kako su dečki i muževi otišli na jednu i drugu stranu suprodstavljenih vojski, u selu više i nije bilo pušača. Za partizane su imali “Dravu”, a nekoliko kutija “Drine” su sakrili. Obradovala se kad sam joj donijela željene cigarete. Razgovarala je sa mnom kao s al pari osobom.
Još se nismo pravo ni zahuktali u razne usmene i pisane zadatke, već je stigla nova naredba. Nastava se više ne može održavati ni u gradskoj kući. Zato smo iz svakog predmeta dobili upute i pitanja za gradivo prvog polugodišta u II. razredu Građanske škole. Učit ćemo kod kuće sami. Kako se tko snađe. U određene dane i sate doći ćemo odgovarati svakom profesoru u njegov stan. Ja sam se u prvom redu savjesno pripremala za predmete koje ću polagati kod Slave Sajko, dakle hrvatski, njemački i povijest.
Strašno bi mi bilo neugodno da kod nje dobijem manje od vrlo dobar. Zapalo me da po tkozna kakvu rasporedu, aritmetiku i geometriju polažem kod drage Ljerke Vrsalović. To je bila lutrija. Ne znam kako bih prošla kod Poljuljahova. Gradivo matematike koje se ne tumači u školi, zahtijeva instrukciju i puno vježbi. Dok sam tako obredala sve predmete i sve stanove naših profesora, ostao mi je još vjeronauk, a vrijeme za ispite je isteklo. Kod strogog župnika Šimunovića mogli su se pojaviti jedino đaci određeni za popravak. Dakle, trebalo se ugurati među učenike popravkaše.
- Sutra idem na popravak iz vjeronauka – kaže mi kolegica supatnica.
- Pa što te je pitao da si dobila drugi red? – čudim se ja.
- Znaš ono kako se zovu pojedini prostori u crkvi dobro sam znala, ali sam se zabunila u molitvama. – objasnila mi drugarica u nevolji.
- Sutra idem i ja s tobom. Reći ću da sam dobila drugi red iz molitava. Znadem ih sve na pamet da me probudiš u ponoć, a ti govori ono što dobro znaš.
Sutradan smo se skrušeno pojavile u župnome uredu.
- Kako se zoveš? Iz čega si dobila drugi red? – pita župnik kolegicu.
I moja je kolegica bez točke i zareza izdeklamirala sve nazive prostora unutar hrama Božjeg. Dok je ona govorila, ja sam u mislima prebirala kako su meni mogla promaknuti ta pitanja.
- U redu! Gotovo! Možeš ići! A ti? – pogledao me gospodin Šimunović.
Na brzinu kažem ime i prezime i bez pitanja odgovorim da sam došla na popravak iz molitava. Kad li se on zagleda u popis popravkaša, a mojega prezimena nema, pa nema. Ja odlučna. Nije me zapisao. Od srama bih propala u zemlju da dobijem drugi red iz vjeronauka.
U drugom je polugodištu opet bila slobodna naša učionica u gradskoj kući. Svi smo odahnuli. Samo što smo počeli učiti njemački jezik, već nam je gospođa Sajko izdiktirala jednu brojalicu od eins do zwölf. Budući da nismo svladali njemačku ortografiju, brojalicu smo napisali kojekako, na primjer eins kao ajns. Naš je zadatak bio da pjesmicu napišemo pravilno. Neka si u knjizi i u rječniku potražimo kako se riječi pišu i što znače. Kolegica Blaženka mi je skratila dug i mukotrpan rad na prijevodu zadanih riječi. Pozvala me:
- Dođi k meni. Moje će pregledati i ispraviti jedan njemački časnik.
Divno!
Eins, zwei, Polizei,
Drei, vier, Grenadier…
Brojalicu sam naučila napamet jedanput zauvijek. Izvrsna profesorica i pedagoginja, naša draga Slava, naučila nas je nekoliko pjesama na njemačkom jeziku:
Zeigt her eure Hände,
Zeigt her eure Schue…
zatim  Fuks du hast die Gans gestolen…
Svi smo imali dobar sluh i zvučne glasove. Njemački vojnici koji su prolazili ulicom, zastajkivali su pod našim prozorima, a mi smo se pravili važni.
Ne znam što se dogodilo na livadama iza poljanskih kuća. Koliko sam ja mogla zaključiti iz škrta prikaza gospođe Sajko, netko je tamo bio ubijen. Ne znam ni zašto je baš nju zapalo da nas učenike, upravo moj razred, odvede na Poljanu da se kao izviđači raštrkamo po poljanskim ogradama i livadama i nekoga tražimo. Ni danas, 60 godina kasnije, ne znam koga.
Bilo je sumorno jesenje poslijepodne. Meni je to sve skupa nalikovalo na pustolovinu, i zastrašujuće i primamljivo. Siva, vlažna s mrtvim zrikavcem na dlanu stajala je jesen na ulazu u poljansko groblje kod crkve sv. Jakoba, kao u Nazorovoj pjesmi. Zagazili smo u mokru, gnjecavu zemlju. Smjestili smo se u maloj, drvenoj mrtvačnici. Malo nas je došlo. Mislim da pametni i oprezni roditelji nisu ni pustili svoju djecu u morbidnu avanturu. Gospođa Sajko je nekamo otišla i vratila se za jedno pola sata s novom obavijesti:
- Možete ići kući.
Draga, hrabra i pametna žena sigurno je svojim tečnim njemačkim jezikom pregovarala s nekim od vojnih zapovjednika koji je promijenio plan. O tomu se više nije razgovaralo.
Za satove zemljopisa iz Atlasa smo precrtavali države o kojima smo učili. Preko prozirna papira mogli smo prekopirati granice, rijeke i smještaj važnijih gradova. To je bio lakši dio posla. Mnogo je teže bilo u nijansama obojiti nizine, visoravni, planine i jezera. Trebalo je raditi polako, strpljivo čekati da se posuši na primjer zelena boja nizine, da bi se na njoj smeđom bojom obojila planina. U protivnom bi se znali, primjera radi, Karpati rastegnuti do Debrecina. Kad se odgovaralo zadano gradivo iz zemljopisa, učenik je stajao pred zemljopisnom kartom i po ustaljenu redu govorio o smještaju i reljefu države, te o važnijima privrednima i trgovačkim središtima. Tko baš nije sve znao napamet, tu je bio zemljovid kao pripomoć. No, o klimi, poljoprivredi, industriji i trgovini ili još o nekoj osobitosti zemlje ipak se moralo naučiti. Isto je važilo i za povijest. Gospođa Sajko bi, na primjer, rekla:
- Francuska revolucija.
Jedan odlikaš morao je imati osmišljen koncept izlaganja. Počelo bi se od preteča, francuskih enciklopedista, pa obvezno je trebalo obrazložiti uzročno-posljedične klasne zadanosti revolucije, zatim pripovijedati o mjestu, vremenu, vođama i tijeku revolucije. Ako je profesor postavljao potpitanja ili je đak odgovarao zbrkano, to mu je znatno smanjilo ocjenu. Sjećam se da sam upravo zbog Francuske revolucije ustala u četiri sata ujutro, otišla na klupu u Kundekov vrt, tamo poluglasno čitala i sama sebi odgovarala kompliciranu povijesnu građu. Samostalno prepričavanje pred razredom i profesorom bile su ujedno naše govorne vježbe.

Sudbonosna promjena u životu Hrvatske

Sudbonosna državnopolitička promjena u životu Hrvatske prekinula nam je redovnu školsku godinu 1944/45. u proljeće 6. svibnja.
Drugu vojsku, koja je došla s istoka kao oslobodilačka, nisam dočekala u Ivaniću. Kad sam se po nekoj intuiciji osam dana kasnije vratila u Ivanić, računajući da bi nastava mogla početi, zatekla sam učenike Građanske škole u dvorani Sokolane. Stariji su učenici pjevali:
S Dona, s Volge i s Urala
Visoko je zatreptala,
Pa na naše kape pala
Zvijezda crvena.
Nisam se mogla načuditi kada su je i gdje su je naučili. U čardaku kod Kundekovih teta je psovala zvučno, kočijaški. Netko iz oslobodilačke vojske uzeo im je nov, muški bicikl, ponos kuće.
Nastava nam je bila organizirana u srednjoj sobici iza balkona kinodvorane. Odmah je bilo ukinuto učenje njemačkog jezika. U nastavne programe bio je uplaniran ruski jezik. Drugi razred i ujedno zadnju godinu Građanske škole završili smo u prvoj polovici mjeseca srpnja. Nastava nam je bila produljena zbog rata i čestih prekida. Mnogo je učenika bilo upućeno na popravak iz matematike. Većinu je popravkaša instruirao dojučerašnji gospodin, a sada drug Poljuljahov. Teško sam se privikla da svoje učitelje-profesore oslovljavam sa drugarice i druže. Slavi Sajko, Ljerki Vrsalović i Eduardu Babiću nikada se u životu nisam obratila sa drugarice i druže.
Eduard Babić predavao nam je kemiju, Stjepan Škrinjar matematiku, fiziku, glazbeni i tjelovježbu, Slava Sajko hrvatski i povijest, a Dmitrije Poljuljahov crtanje i ruski. Neinventivan i dosadan kao nastavnik, neki Zadjelović (ne znam mu više ni ime) predavao je prirodopis. Na malom prstu desne ruke imao je čist, njegovan dugi nokat, poput minijaturne žličice za crnu kavu. Jednom smo teta Reza i ja donijele u Derifajev dućan svinjsku mast da je vagnemo. Određena količina masti spadala je između ostalog u račun za moj stan i hranu kod Kundekovih. U trgovini se našao i naš Zadjelović. Dugim noktom zagrabio je iz kantice mast, pomirisao je i probao. Teti Rezi je porasao tlak.
- Taj vaš Zdelanović, bezobraznik, taj će meni onim odurnim noktom čeprkati po masti! Tko zna što je već sve dirao! – razgalamila se teta Reza, ali na ulici.
Drug Zadjelović ili kako je teta Reza rekla Zdelanović, unio je u razred nove riječi. “U ponedeonik ćemo učiti o…, a u utornik ću pitati”. Šutke smo se pogledavali. Nove riječi nismo prihvatili.
Ljeti, 1945. godine njemački su zarobljenici očistili i oličili staru zgradu Građanske škole u parku. U hodniku su naslikali jezerce s trskom na obali. Slika je ublažavala službeno lice škole. Usput rečeno, njemački vojnici koji su za vrijeme rata bili smješteni u školi nisu iza sebe ostavili ni jedna oštećena vrata i ni jedan razbijen prozor. Škola je uskoro bila preimenovana u Nižu gimnaziju, zatim u Sedmogodišnju osnovnu školu i najzad u Osmogodišnju osnovnu školu, ali obveznu.

Novi nastavni program i izvanškolske aktivnosti

Svi smo bili uključeni u izgradnju novog socijalističkog društva po sovjetskom uzoru. Neprijatelj je trebao znati da smo mi borci za nove pravedne granice FNRJ. Zato je bila organizirana protestna povorka koju smo popunjavali i mi učenici. U povorku smo trebali donijeti baklje. Na dužim štapovima su bile pričvršćene limenke napunjene pepelom koji je bio pomiješan otpadnim uljima. Kad se mješavina zapalila, plameni su jezici sukljali iz limenki. Ja sam na bakljadu došla bez baklje jer mi je nije imao tko složiti. Nisam bila jedina.
Kad se spustila svibanjska večer, bakljada je krenula slabo osvijetljenima ulicama Ivanića. Određeni su omladinci izvikivali parole:
- Zadar, Pula, Trst i Rijeka, sloboda vas čeka!
- Živote damo, Istru ne damo!
Zatim je netko poveo pjesmu:
Volimo našu Goricu Istru,
ko žedan putnik vodicu bistru…
Iz naše se povorke širio smrdljiv dim i palucao nas po očima i grlu. Kako je večer bivala sve tamnija, povorka je postajala sve kraća.
U naše radne obaveze spadalo je i okopavanje ukrasnog grmlja u parku. Od tete Reze dobila sam tupu i nezgrapnu motiku. Ta je više odskakivala od tvrde suhe zemlje nego je okapala. Sizifov posao. Jednom smo na ledini ispred parka, pod budnim okom velikog domoljuba Stjepana Škrinjara, štihačama i motikama kopali jame u koje su stariji sadili kanadske topole. O udaljenosti jama jedne od druge i o njihovoj dubini vodio je brigu Dmitrije Poljuljahov, nekada artiljerijski poručnik u ruskoj carskoj vojsci. On je geometrijske zakonitosti i perspektivu mogao primijeniti u svakoj prilici. Kad se radilo o uređenju Ivanića ili gradnji nečeg novog, susjed Poljanec Stjepan Škrinjar, sada Ivanićgrađanin, bio bi najsretniji čovjek. Užurbanih pokreta hitao je budućnosti u susret koja nam je bila najavljivana velikim riječima, toržestveno. Sve će se pretvoriti u ljepotu, pravdu i blagostanje kao i u ruskom filmu “Legenda o zemlji sibirskoj”. Krenuli smo u preobražaj svoje ratom uništene zemlje. Stigla je nova naredba. Učenici Niže gimnazije trebaju u Prečecu porezati šiblje između željezničke pruge i ceste uz šumu. U Prečec smo se odvezli vlakom. Noževima smo rezali šibe po redu sve dok smo bili u vidnu polju Slave Sajko. Kako je vrijeme odmicalo, đaci su počeli “propadati u zemlju” iza grmlja. Mogao se vidjeti gdjekoji učenik kako se mota između šiblja i nasumce reže svaku treću ili četvrtu šibu. Danas se više ne sjećam da li je netko bio zadužen da ih slaže u snopove i što je uopće bilo s tim šibama. Jedva sam dočekala vlak iz Zagreba da se vratim u Ivanić.
Zaslugom Stjepana Škrinjara nastava je tjelovježbe bila podignuta na razinu masovnosti. U zdravu tijelu, zdrav duh, govorilo se. Vježbalo se i na satovima tjelovježbe i izvan nastave. Postrojavanje, prestrojavanje, štafeta, odbojka, nogomet, sletske vježbe, hazena. Štafeta i sletske vježbe su bile obveza, a drugo prema sklonostima u slobodno vrijeme. Uz stupanje smo pjevali koračnicu:
Hajde sunce, jače žari,
tvojih zraka nek blista zlatni sjaj,
življe, druže, k onoj strani stupaj,
priđi, ne zadržavaj, haj!
Bila je to pjesma za polet i raspoloženje. Sletske su mi vježbe zadale sto briga. Za nastup je trebalo imati šorts (kratke hlačice) od bijela šifona. Budući da u trgovinama nije bilo nikakva platna, a kamoli šifona, roditelji su se snalazili kojekako. Moji su na primjer za šorts rasparali očuvane jastučnice. U idealnim gimnastičkim hlačicama mogli ste vidjeti dvije, tri učenice. Bile smo iz ženskog svijeta prva golonoga generacija na nogometnom igralištu za podsmijeh i neukusno dobacivanje raznih pubertetlija. Osim što je u koračnici blistao jedan stih, mislim da je na sletskom nastupu najblistavije lice bilo u našega Škrinjara.
Tada je bio ugovoren i prvi športski susret naših i kutinskih dječaka vršnjaka. Vlakom smo otputovali u Kutinu s našim presretnim profesorom Škrinjarom, svestranim športašem. Široke širine dijelile su mjesto nogometnog sraza daleko od željezničke pruge. Alaj smo se napješačili! Naš nogometaš, Marijan Forgač, ni sanjati onda nije mogao da će Kutina jednoga dana postati njegova sudbina. Na satovima glazbenog ili kako se onda još uvijek govorilo pjevanja, uz od ranije propisani program, bile su dodane pjesme nastale u NOB-u. Poslije tjelovježbe, glazba je bila druga velika ljubav profesora Škrinjara. Svirao je orgulje, harmonij i violinu. Nije mu bio problem iz razreda pjevača izdvojiti nas nekoliko učenica za manji pjevački sastav. Uostalom, cijeli naš razred je mogao biti pjevački zbor. Prvi glas, drugi glas, terca, kanoni uz pratnju harmonija i bez glazbene pratnje. Orilo se: Teče, teče voda, ime joj je Sava, Tam domov muj, Zbogom more, zbogom polje, Nabrusimo kose već klas nam dozrijeva… Došla je na red i Nazorova pjesna “Mitraljeza” koju je uglazbio Natko Devčić.
Ostavi me Kata pa Anđa, pa Reza,
al’ me ne ostavi moja mitraljeza,
ja ću s njom da sklopim najvjerniji brak,
samo nek’ mi pjeva traka traka trak!
Niti mi se sviđao tekst, niti melodija, a naš je Škrinjar inzistirao baš na toj pjesmi. Sigurno ju je imao u pričuvi za neku priredbu s pozdravom: Smrt fašizmu – Sloboda narodu! U razredu smo imali dvoje učenika izrazito talentiranih za glazbu.
Branka Orešković, učiteljsko dijete, već je svirala harmoniku, a Berislav Kezele je svladao mnogo vježbi za glasovir, harmoniku i za neke puhačke instrumente. Branka je po svojemu glazbenu kriteriju i ukusu odabrala nekoliko učenica i naučila nas pjesmu iz građanskog miljea “Kraj kapele svete Ane prošla je naša mladost sva…” Pjevale smo dvoglasno. Gospođa je Sajko bila oduševljena. Nastupile smo na jednoj priredbi. Bile smo silno ponosne. Inače su Branka i Berislav bili jednostavni, pravi kolege u razredu. Zarazni su bili Brankin smijeh i humor.
Profesor Stjepan Škrinjar je bio vrlo ozbiljan i strog na satovima matematike i fizike. Ako je zatekao učenika da ga ne prati, da su mu misli odlutale iz razreda, komadićem krede precizno bi ga pogodio u čelo. Mi ostali diskretno bismo se nasmijali i odmah uozbiljili, a odlutali je sin bio brzo vraćen pred ploču. Ja sam na račun fizike koju sam izvrsno naučila i odgovarala, imala kod profesora Škrinjara mali popust iz matematike, što znači da mi je tu i tamo pomogao ili ukazao na pogrješku. Tako smo jedanput analizirali zadatke iz školske zadaćnice. Gospodin Škrinjar je uzeo u ruke moju zadaćnicu, stao pred drugu klupu u kojoj sam sjedila i začuđeno me upitao:
- Kako si dobila točan rezultat pogrješnim postupkom izračunavanja?
Nisam znala odgovoriti jer pojma nisam imala da je moja metoda rada bila pogrješna. Ipak, za “inovatorski” način rada, a točan rezultat, dobila sam trojku.
Najpoželjniji prijatelj i spašavalac osuđenika na eventualan drugi red bio je popularan Ivanićgrađanin Franjo Hermeščeć, Francek. Spašavanje je izgledalo otprilike ovako: Gospodin Škrinjar punim žarom objašnjava neki matematički zadatak ili proziva nekog usplahirenca pred ploču da riješi drugi korijen iz…, kad u presudnu trenutku čuje se kucanje na vratima učionice. Na napola otvorenim vratima pojavi se Francekova glava. Stjepan Škrinjar odmah postaje domaći Štef. Francek i Štef razgovaraju kratkima i jezgrovitim rečenicama o predstojećemu nogometu. Sav ozaren vraća se naš matematičar u razred, da bi se brzo okrenuo prema vratima i potrčao za Francekom. Nešto mu je važno zaboravio reći. I bez ručnih satova mi smo razvili fantastičnu sposobnost orijentacije o protoku vremena, pa smo mogli odrediti koliko ima još do zvona i kakve su šanse onoga pred pločom.
Na prvome satu ruskoga jezika prozvao me Dmitrije Poljuljahov. Iako već četiri godine nismo pisali ni čitali ćirilične tekstove, a i rusko se pismo ipak razlikuje od srpskog, uspjela sam izgovoriti: Eta miš. Za čudno slovo između m i š, pretpostavila sam da bi moglo biti i, ali kako se izgovara, to je druga stvar. Poljuljahov je bio zadovoljan. Ja sam pomalo sumnjala da sam točno izgovorila, jer kakav je to – eta miš – ženskoga roda? Ubrzo smo naučili da se u hrvatskom i ruskom jeziku ne poklapaju sve imenice u rodu i padežu. U nastavu ruskoga jezika krenuli smo pjesmom kao u filmu “Pastir Kostja”. S pjesmom sad kroz život kreni jer pjesma nam je vjeran drug…
Općenito, mi smo na satovima ruskoga jezika često pjevali i recitirali. Naš razredni paet, Milan Klasić, čak je u đačke spomenare pisao stihotvorenija na ruskom jeziku. No, kako život nije samo pjesma, tako nije bilo ni na svima satovima ruskoga jezika. Kako u to vrijeme ni čuli nismo za testove, nije postojala mogućnost da se odgovori od nekoga prepišu, ili neki odgovor nasumce zaokruži pa što bude. Sjećam se kako nas je jedanput tovarišč Poljuljahov poslije petog sata zaustavio u razredu da bi temeljito prorešetao naše znanje iz gramatike. Teško se dobila viza za atličnoje.
Na satovima crtanja veliku je pažnju posvećivao perspektivi i osjenčavanju predmeta. Ponekad bi nas iz učionice izveo u prirodu. Slikali smo krajolik uz rijeku Lonju, zatim kućice i čardake u Lončarskoj ulici ili pak krošnje drveća i krovove kuća sve do crkvenog tornja u parku. Mislim da je u slikanju krajolika nenadmašiv bio Marijan Rotkvić. Zapažena slikarica bila je i Mila Vužar. Prelijepe kitice cvijeća znala je naslikati Nada Šiftar.
- Postavite višu praznu limenku konzerve s napol otvorenim poklopcem na zemlju i nacrtajte je ugljenom. Pazite kako ćete je osjenčati – zadao nam je slikar Poljuljahov.
Susjeda Ela i ja smo model konzervu stavile nasred njezina dvorišta. Ta konzerva prenijeta na papir bila je jedna od mojih boljih slikarija. Buket šarena cvijeća nisam uspjela dobro ni oblikovati, ni obojiti.
Majstor umjetnik uzeo je moj blokpapir i začas su s njega prštale cvjetne latice poput vatrometa. Kad je došlo na red ocjenjivanje naših likovnih ostvarenja, ja sam uz svoje radove predala i Poljuljahov prekrasan rukovet cvijeća. On se zagledao u svoje djelo. Primaknuo ga pa odmaknuo od očiju, malo zažmirio, otvorio oči i kimnuo glavom. Pomno sam pratila njegove kritičke reakcije i u sebi rekla: Ovo mora biti najmanje vrlo dobar, a veliki majstor kista je odrezao:
- Dobar.
Bez komentara.
Na završetku školovanja u ivanićgradskoj Građanskoj školi, odnosno, tada već Nižoj gimnaziji, naš cijenjeni profesor Dmitrije Poljuljahov zamislio je da organiziramo izložbu svojih slikarskih radova na otvorenom, u parku, za roditelje i građanstvo. Izlagati se može na ukrasnom grmlju, na klupama i tratini. Možemo se udružiti dva-tri izlagača na odabranu prostoru uz staze. A kako ćemo privući što više posjetitelja, prepušteno je našoj snalažljivosti. Budući da smo bili jedan izvrstan kolektiv, spretan za sve podvige, to nam nije bilo teško. Ja sam se udružila sa susjedom Elom. Da poboljšamp prosjek svojih izložaka, uzele smo i jednu Mirinu sliku, jedan pedantno izrađen pejzaž. Zaposjele smo mjesto uz prvi grm do staze ispod prozora škole. Danas je to žbun pod prozorom Obiteljskoga radija Ivanić. Da bismo na svoj kutak skrenule pozornost šetača, posudile smo od Kratohvilovih gramofon i nekoliko gramofonskih ploča. S našega su se izložbenoga prostora širili zvuci talijanske Rozamunde i češke polke Svira muzika bez kapelnika… Šetači su s osmjehom na licu zastajkivali ispred našega grma prepuna slika i pjevušili drage im i poznate melodije pa na mjestu pocupkivali. Ljepota se iz okvira preslikala u dugu nebesku gdje i sada lebdi. Naš bušbaum je porasao, dobio krila, odletio u priču. Zvukovi, boje i radost u parku disali su na istoj valnoj dužini. I najzad, za razdraganu dušu i srce dobra čovjeka, izgnanika iz Ukrajine i iz inženjerske struke, naš paet Milan recitirao je rusku patriotsku poemu Poltavskij boj. S dolaskom večeri nestajala je čarolija parka i preselila se u pamćenje naše. I danas, 60 godina poslije, prolazeći parkom uz grm bušbauma (šimšira) ispod prozora Obiteljskoga radija Ivanić, prolazim stazom davnih ushita. Sjetno se pogledamo grm i ja i nijemo obnovimo uspomene.
Za vrijeme NDH gospođu smo Vrsalović pozdravljali: – Ljubim ruke – i pritom se okretali za njezinom prekrasnom figurom s modnim turbanom na glavi. Poslije rata bila mi je susjeda jer je s obitelji stanovala u novoj zidanoj katnici nasuprot Kundekovu čardaku. Ne znam više kakav je sve bio povod da sam nekoliko puta došla u njihov stan standardom daleko u budućnosti ispred starinskih kuća iz susjedstva, ali s dobrotom i duhom predaka u hrastovim plankama. Lijepa i elegantna Ljerka Vrsalović, srdačna i dobra žena, dozvolila mi je da sama u sobi “nabijam” po njezinu glasoviru, a njezin otac, gospodin austrougarskog kova, napisao mi je slikovitu formulu za izračunavanje kamata.
U trećemu smo razredu dobili nekoliko novih učenika iz Lipovca koji za vrijeme rata nisu mogli putovati u ivanićku Građansku školu, pa su propisano gradivo učili kod školovanih kloštranskih franjevaca. Samo je dvoje od njih napustilo školu poslije završenog trećeg razreda. Ostali su se posve dobro snašli i uklopili u kolektiv i kao vrlo dobri učenici i kao kolege.

Neponovljiva Slava Sajko

Centralna ličnost koja je ušla u sve naše đačke pore bila je naša razrednica Slava Sajko, široke naobrazbe i kulture. Mislim da je solidnu naobrazbu, opću kulturu i smisao za red i higijenu stekla još u svojoj sudačkoj obitelji, a poslije ih školovanjem samo nadograđivala. Ta žena koja je govorila i čitala na njemačkom i francuskom jeziku, kad je poslije rata u školu bio uveden ruski jezik, učit će i ruski kod kolege Poljuljahova da bi mogla u originalu čitati Puškina. Budući da Floršicova Slovnica više nije bila u uporabi, gospođa Sajko diktirala nam je gramatička pravila s primjerima, a onda zadavala da naučeno primijenimo na tekstovima u novoj čitanci. U nove su čitanke ušla djela srpskih i ruskih pisaca tiskana ćirilicom. Iz epskih narodnih pjesama kao i iz epa “Smrt Smail-age Ćengića” ispisivali smo sentence i učili ih napamet.
- Primijenite lijepe književne izraze i sentence u svojima pisanim radovima i u razgovoru. Konačno, zato ih učimo da obogatimo svoj rječnik, – rekla bi naša Sajkovica.
I dobrim se učenicima znao dogoditi gdjekoji propust. U tom se slučaju gospođa Sajko pravila da ga nije vidjela ili čula. Tako nam je jedanput zadala da opišemo berbu grožđa. Drugi dan je prozvala jednu moju dobru školsku kolegicu i posve solidnu učenicu da pročita svoj rad. Ova je ustala i jedva sklapala nekakve siromašne rečenice kao da ih je napisao slabiji đak u II. razredu pučke škole. I sastavak je bio prekratak. “Bože, što joj je? Čita kao sapeta, a tako malo napisano”, slušala sam zaprepašteno. Velika pedagoginja i veliki čovjek, naša Sajkovica, samo je rekla:
- Sjedni!
Shvatila je da učenica “čita” iz prazne bilježnice i da je trema koju je proživljavala dok je izmišljala kakve-takve rečenice, dovoljno velika kazna za nenapisanu zadaću. To je bila prava pedagoška mjera. Prijateljica je bila presretna što je razrednica prekinula mučnu situaciju. Pregrmjela bi ona nekako “ribanac” na satu, ali je nezamislivo bilo da priča iz razreda krene u njezin roditeljski dom.
- Znaš da se i sada sva naježim kad se sjetim kako sam izmišljala rečenice nad praznim listom papira. A kakvog sam se tek straha i srama nauživala! – znala je reći, kad smo već u poznim godinama prepričavale đačke dogodovštine.
- Slušajte ovo! – rekla je jednog jutra gospođa Sajko ušavši u razred u visokim smeđim čizmama i krznenu kaputu.
- Možete li zamisliti opustošenu Bosnu – nastavila je.
- Još se dime zgarišta, dječak ne zna jesu li mu roditelji živi. I on onako slabašan upreže konjića u plug i ore na krpi rodne grude – govorila je sva uzbuđena i ponosna naša Sarajka, kao da je upravo taj čas stigla s Ilidže ili iz igmanske oranice, gdje je osobno vidjela mladog mučenika za ralom.
Zatim nam je izdiktirala Nazorovu pjesmu – Abdulah ore na njivi oca svoga. Sutra ćemo je recitirati onako zanosno kao i ona. Drugi dan, prije početka školskog sata, ustane jedna naša kolegica neobično raspoložena i najavi se:
- Sada ću vam ja recitirati Abdulah ore, ali na našem kajkavskom, kak bi to rekel na placu Jožek z joreji. – i počne: Jebdulah jorje na nive joca svega… Sve oči razreda bile su uprte u centralnu junakinju, našu glumicu i recitatoricu. S otvorenih usta samo što nije prasnuo smijeh, kad se otvore vrata učionice, a u okviru vrata zastala naša elegantna i ozbiljna razrednica. Problijedjela se recitatorica stropoštala na svoj stolac i sagnula glavu gotovo pod klupu. Svima nam je bilo strašno neugodno. Gledali smo u pod. Profesorica Slava Sajko izdigla se iznad naših đačkih gluparanja i prenemaganja. Izostalo je ono njezino poznato:
- Magarci jedni, sram vas bilo!
Naime, kad je netko bio bezobrazan ili lijen, znala bi poviknuti:
- Gubi se, magare jedno!
Ne znam, je li se ikad itko na to uvrijedio.
U stari program povijesti za IV. razred bilo nam je još dodano novo gradivo o dojučerašnjem NOB-u, o sedam neprijateljskih ofanziva. Novododano gradivo nije se moglo ugurati u redovan raspored sati. Gospođa Sajko se služila tek izašlom knjižicom “Pregled historije NOB-a” Tome Čubelića, prof. na VPŠ i Milovan Milostića, majora JNA. Dugo je noću čitala i za nas sastavljala najnoviju historiju bez ikakva vremenskog odmaka.
Sažetke bi nam diktirala poslijepodne u dogovreno vrijeme. Sjećam se da sam pišući nabrzinu, rečenice pretvarala u kratice koje nisu imale veze s pravopisom. Kad je profesorica primijetila da gledamo odsutno, da većina ruku više i ne piše, prekinula je diktiranje i rekla:
- Sada ćemo malo odmoriti. Nekidan sam u Zagrebu gledala sovjetski film u boji Vasilica Prekrasna.
Onda nam je slikovito prepričala sadržaj ekranizirane ruske bajke o prelijepoj Vasilici. Bez problema sam otišla sa sjednice CK KPJ održane u Beogradu 1941. i ušla u bajkovit svijet vila, carevni i boljara, u svijet u kojemu uvijek pobjeđuju dobrota i pravda. Mnogo se teže bilo vratiti iz bajke u CK Kompartije Hrvatske.
- Nastavit ćemo sutra poslijepodne. Onda ću vam pričati o filmu Baš Čelik – izmišljala je naša profesorica mamce da nam olakša dodatne satove historije.
Prvi igrani film koji se projicirao u starom Domu kulture 1945. godine u crno-bijeloj tehnici, bio je Zvonar crkve Notre Dame. Da bismo razumijeli radnju filma, tebalo ipak prije pročitati i proanalizirati Hugoov roman, a mi smo još bili daleko od takve naobrazbe. Za vrijeme rata čitala sam knjige koje sam našla kod Kundekovih. Krešo Alić, čazmanski đak, ostavio je tamo stripove o Fantomu. Maštarija taman za jedanaestgodišnjakinju. Kad sam prerasla Fantoma na red su došli tetini mjesečnici “Obitelj”. Tu sam u prvom redu sto puta pregledala modu, šešire i frizure. Kućanske sam savjete preskočila. Smijala sam se duhovitim vicevima u kojima nije bilo ni zrnca prostote. U mjesečniku je izlazio roman “Zelena rijeka”. Ne sjećam se autora. Nisam ga pročitala do kraja jer je radnja romana zahtijevala odrasliju osobu. Posve sam dobro razumijela Tomićeve i Kumičićeve pripovijetke. Preko španjolskoga romana “Zlosretnica” upoznala sam lice i naličje noćnoga života u Madridu i koja je cijena uspjeha jedne estradne umjetnice od ponižavanja do slave. Kad je bila sređena naša skromna školska knjižnica, gospođa Sajko odabrala mi je za lektiru “Propale dvore” Janka Leskovara i “Pod starim krovovima” Ks. Šandora Đalskog. Čitajući Đalskog osjećala sam da mi nedostaje bolje poznavanje hrvatske povijesti, naročito prošlost Hrvatskog zagorja i najzad opširnija biografija i naobrazba samog pisca koji u konačnici oblikuje svoj stav prema postupcima glavnih lica u djelu. Hrvatsku ću povijest učiti mnogo godina kasnije, samoinicijativno.
Kako je bilo na satu hrvatskoga kada nam gradivo i je i nije bilo zanimljivo, kada mu jesmo i nismo bili dorasli. Primjer: Petar Petrović Njegoš, “Gorski vijenac”. Na obradu spjeva utrošena su tri nastavna sata. Sadržaj, jezik i poruke umjetničkog djela čitala je, tumačila i diktirala nam sentence naša Slava Sajko.
“Viđu vraga su sedam binjišah
Su dva mača i su dvije krune…”
Gospođa je Sajko već na Lovćenu s Vukom Mićunovićem do samog vladike. Sigurno je tamo i paet Milan. Mi ostali kako tko. Misli nas ne nose dalje od parka ili stana. U prvoj klupi crnim očima trepeće Mirko uvijek dobre volje. Ivica do njega sjedi ukipljeno i “sve mu je jasno” jer stanuje kod Sajkovih. Đuro vadi iz torbe malo ogledalo. Iako je ogledalce pod klupom, svevideća Sajkovica upućuje mu prijekor ravno s Lovćena gdje je već gluho doba noći.
- Dobit ćeš upalu očiju. Ne zuri svaki čas u ogledalo!
Nije to prvi put da Đuro u ogledalu nešto izučava na svome licu. Josip dobacuje pogled i smiješak među nas djevojčice. Nisam sigurna kojoj. Po izrazu se lica ne može zaključiti je li i Vinko sjedi u Skupštini na Lovćenu ili je ostao u svojoj klupi i mirno čeka zvono. Njegov suputnik Stjepan povremeno kimne glavom kao da se solidarizirao s prijedlozima Vuka Mićunovića. Marijan nešto skicira pod klupom, možda vladiku Danila. Berislav istančanim sluhom prati melodioznost deseterca. Ivica Š. je već u Australiji, ali to mora ostati tajna. Branko H. koji privatno uči latinski, nešto čita pod klupom. Možda ponavlja latinski. Ali da kojega od njih zapitaš što je sada rekla profesorica Sajko, svi bi znali odgovoriti. To je čudna sposobnost nekih učenika da istovremeno mogu percipirati dva različita sadržaja. Branko M., Martin i Marijan F., rođeni kajkavci, muku muče s jezikom sedmoglavog zmaja i prađedovskim govorom serdara, vojvoda, knezova, te drugijeh crnogorskih junaka.
“Moje pleme snom mrtvijem spava.”
Ne znam gdje su trenutno pritajene Ružica, Dragica, Marica, Ljubica, Vika, Primorka Anđelka i Nada kovrčave kose, ali sam sigurna da je Mira u mislima s dečkom koji živi dosta daleko od Ivanića. Ja odgonetavam što bi to mogli biti binjiši i zašto piše – su dva mača, a ne s dva mača. Potajno pitam cure koje su mi najbliže.
- Daj šuti! – opominje me Marica.
Pravo ima. Najbolje je sada ne izazivati gospođu Sajko koja već sjedi na Skupštini u Cetinju. Stanka, Branka, Blaženka i Ljerka sporazumijevaju se pogledima i savršeno se dobro razumiju. Maštoviti su najedanput ugledali pred pločom brkata mrkog Vuka Mandušića s izlomljenim tokama na prsima i prestriženim džeferdarom. Nemaštoviti i dalje bulje u carevo novo ruho. Svi zapisujemo: – A u ruke Madušića Vuka, bit će svaka puška ubojita. Dečki su došli na svoje.
Trideset godina poslije, na jednom druženju, procijenili smo da se naša generacija upisala u srednje škole s vrlo dobrim predznanjem o epu Smrt Smail-age Ćengića i o dramsko-epskom djelu Gorski vijenac, zahvaljujući našoj zahtjevnoj i strogoj Sajkovici.
U povodu obilježavanja ruske Oktobarske revolucije, gospođa je Sajko odabrala nas nekoliko dobrih čitalaca i uklopila nas u svečani večernji program. Čitali smo odabrane ulomke iz Lenjinova djetinjstva i njegova revolucionarnog rada u Rusiji i u inozemstvu. Pozornica Doma kulture (bivše Sokolane) predstavljala je radnu sobu intelektualca revolucionara. Na malom okruglom stoliću stajala je otvorena knjiga o Volođi – Lenjinu.
Primjereno temi i ideji bili smo svečanije odjeveni. Uspravna držanja odmjerenim korakom prišli bismo stoliću, sjeli i izražajno pročitali zadani ulomak. Ja sam čitala čitavu priču “Ložač vlaka broj 71″. Na graničnoj postaji između Rusije i Finske stajao je vlak. Carska je policija pretraživala sve putničke vagone ne bi li uhapsila Lenjina. Lenjin se brzo prerušio u pomoćnog ložača vlaka. Netko je otpojio lokomotivu kojom je Lenjin iz Rusije pobjegao u Finsku. Putnički vagoni su ostali na stanici.
Morali smo čitati glasno jer u to vrijeme nije bilo ozvučenja.
Novost su u razredu bile zidne novine. Naši talentirani slikari ilustrirali su veliki pakpapir pričvršćen na stražnjemu zidu učionice, a učenici skloni novinarskom stilu pisanja prilijepili su na nj svoje uratke-novosti o zbivanjima u razredu i u športu, naročito o uspjesima HAZENE. Sve u svemu skromne novine. Mislim da se gospođa Sajko pored silnog nadoknađivanja gradiva o NOB-u, te radnih akcija nije imala vremena baviti još i zidnim novinama.
Za završnu svečanu priredbu na kraju našeg četverogodišnjega školovanja u Građanskoj školi i Nižoj gimnaziji, naša je draga razrednica odabrala igrokaz Mladena Širole “Dugonja, Trbonja i Vidonja”. Osim pretpostavke da će učenik dobro odigrati ulogu, i fizički je izgled bio važan za predstavljanje lika iz bajke. Tako je za vilu bila idealna Dragica Kochova sa svojom dugom plavom kosom. Visok, dugonog dječak Branko Mareković glumio je Dugonju. Okrugao, simpatičan i sklon šalama Ivica Švajka bio je Trbonja. Ivica Horvat s pričvršćenim baterijama ispod košulje i žaruljama nad očima predstavljao je Vidonju. Lijepu djevojku zloćom pretvorenu u staru ženu igrala je Đurđa Buzjak. Vješticu je fantastično odglumio Janko Dobrinić, naš razrednik filozof. Nesretnog je mladića odigrao Milan Klasić, a tko drugi? Kad je Širola pisao igrokaz, kao da je baš njega imao pred očima. Mi ostali prikupljali smo rekvizite za scenu. Rezika Kauzlarićeva i ja išle smo u potragu za bršljanom. Dečki su donijeli panjeve za šumsku čistinu. Neki su od pređe ispleli velike paukove mreže. Gospođa se Sajko i ovdje iskazala kao izvrstan scenograf, kostimograf i redatelj, a naši dečki kao tehničko osoblje. Prekrasna je predstava bila iznenađenje. Scensko djelo na pozornici nakon stanke duge četiri ratne godine. Ravno iz pozornice priča o Dugonji, Trbonji i Vidonji preselila se u naše živote. Još nekoliko nas živih iz generacije ne damo joj umrijeti. Nakon igrokaza i duga, duga pljeska, nastupila je plesna glazba. Iako nije bilo ozvučenja, savršeno smo dobro čuli što se svira. Naša je razrednica zamolila da nam sviraju staro kolo, Seljančice malena, tko ti kuću čuva. Zatim nas je sve pozvala u kolo. Ako netko i nije znao dobro korak kola, to nije bilo važno. Bitno je bilo da generacijsko kolo prijateljstva preraste u doživotno prijateljstvo. Tako je i bilo.

Mala matura

Mjesec je lipanj bio sav u znaku priprema za malu maturu. Netko je opet iz već zaboravljenog đačkog repertoara izvukao pjesmu: Ja računa kad se sjetim, samo što je sada bila prepjevana u stihove:
Ja mature kad se sjetim,
Hoće da me trefi šlag,
Sve bolesti tad osjetim,
Taj moment mi nije drag.
I kad se sjetim kako stojim,
Dane brojim, kad će školi
doći kraj!
Pjevalo se na melodiju onda popularne talijanske pjesme “Kraljica polja”.
Naši dragi, gospođa Sajko i gospodin Škrinjar, organizirali su nam maturalni izlet: Ivanić-Grad – Karlovac – Ozalj. Neusporedivo s današnjim skupim izletima i po diktatu mode odjevenim djevojkama. U duhu vremena i poratnih mogućnosti, u nas je bilo sve skromno. Znali smo se radovati svakoj sitnici, a kako ne bi takovu putu. Trebalo je nabaviti kupaće kostime, jer, rekoše nam da ćemo se kupati u rijeci Kupi. Takvo što ste onda mogli kupiti samo na takozvanom “Fihplacu” (sajmu rabljene robe) u Zagrebu iza Kvaternikova trga, pa duž Heinzlove ulice. Roba poslagana na kartonima bila je izložena na nogostupima. Slika otprilike kao danas na “Buvljaku” četvrtkom u Sesvetama. Moja se generacija više i nije mogla ugurati u svoje dječje badekostimiće, ako ga je netko i imao. U Karlovcu smo Polda Horvatova i ja navratile u jednu slastičarnicu. Od ponuđenih samo kremšnita i šaumpita, kupile smo si svaka po jednu kremšnitu. I to je bio doživljaj. Naš je Škrinjar poznao Karlovac i Ozalj kao svoj džep. Odveo nas je u Zorindom i pričao nam o ulozi te kulturne ustanove u predratnu Karlovcu. Ispod Ozlja na rijeci Kupi razgledali smo hidrocentralu, izgrađenu među prvima u Hrvatskoj još za Austro Ugarske Monarhije. Malo smo pogledali opustošen povijesni grad Frankopana i Zrinskih. Zidine izronile iz zelene rijeke Kupe propele se visoko pod oblake kao i stremljenja njihovih vlasnika. O Zrinskima nije bilo ni riječi. A kako i bi, kad se već hrvatska povijest počela pretapati u zajedničku jugoslovensku istoriju. Malo smo se kupali pa onda uputili prema jednoj spilji. Praćeni svibanjskim suncem, koračali smo travnatim sagom prepunim poljskoga cvijeća i zlaćanih pčelica. Nevjerojatno! Vidrićev pjesnički pejzaž u originalu. U ozaljskomu smo kraju prespavali na nečijemu sjeniku. Onako umornima od duga pješačenja po suncu i svježem zraku naš je sjenik bio idealno odmorište. “Kakav hotel, kaj god!” kako bi rekle naše puce. Drugi dan predvečer stigli smo u Zagreb. U kinu “Balkan” (sada “Europa”) gledali smo prvi jugoslavenski igrani film “Slavica”. Sve u svemu za djecu koja su s roditeljima najdalje bila u Mariji Bistrici, ovo je bio prekrasan izlet na kojemu se nešto i naučilo.
Ne znam koliko, ali u danima priprema za malu maturu, znatno sam smršavjela. Nisam si smjela dozvoliti nižu ocjenu od vrlo dobar ni u jednom predmetu na maturi. Trebalo je misliti na upis u srednju školu. Više uz moralnu nego praktičnu pomoć profesora Škrinjara, začuđujuće sam lako riješila matematičke zadatke. Škrinjar se kretao učionicom s radosnim osmjehom na licu. Konačno, bili smo ne samo svoj, već i njegov uspjeh. Kad vam nešto krene, onda se uspjesi redaju. Ruski, iako na nepoznatu tekstu, atličnoje. Povijest, zrelo, savjesno, izvrsno. Hrvatski, opet ulomak iz nepoznata djela. Čitanje, etička i estetska analiza, gramatika, gotovo bez pogreške. No, da si ne bih umišljala kako mi baš sve ide divno, pobrinuo se glagol -moskoviti- u zadanu tekstu iz hrvatskog jezika. I kad sam već htjela pobjedonosno odahnuti, upitao me gospodin Škrinjar, jesam li razumjela značenje riječi – moskoviti? Kud li se baš on sjetio pitati, on matematičar, a ne gospođa Sajko? Eto ti ga na! Vražja riječ, kako je vrebala u zasjedi. Ništa poznata nije mi sugerirao najčudniji glagol na svijetu.
- Nemamo ti namjeru sniziti ocjenu iz hrvatskog. To pitamo onako, usput. Mislili smo da ćeš se baš ti dosjetiti, zaključiti iz konteksta, što bi ta riječ mogla značiti.
O, dragi moji, ipak ste me precijenili! Minute su se rastegnule u vječnost. Mislim da sam onda imala najveće oči na svijetu i najzatvorenija usta. Zatim su se lijepo raspripovijedali gospođa Sajko i gospodin Škrinjar kao da časkaju negdje u kavani, a ne u učionici za polaganje male mature.
- Znaš kad netko dulje vrijeme živi u Moskvi pa prihvaća način življenja, odijevanja i razne običaje Moskovljana, taj se pomoskovio. Dakle, moskoviti znači postajati Moskovljanin.
Osmjeh se vratio na moje lice.
- Pa da kako je to jednostavno, a ja se nisam mogla sjetiti – bio je red da i ja nešto kažem.
Ne znam je li sam djelovala uvjerljivo.
- Molim vas nemojte mi izmišljati nikakav poklon – rekla nam je razrednica na završetku našeg četverogodišnjeg školovanja u Ivanić-Gradu.
- Radije mi poklonite album sa svojim fotografijama. Ispod svake slike neka pjesnik Milan napiše kako tu i tu osobu vidi u budućnosti. Može i u stihovima.
Mi smo djevojčice odjurile k izvrsnomu ivanićgradskom fotografu, Stanku Bubeniku, da bismo se u albumu ostavile u što ljepšem izdanju. Pjesnik Milan je gotovo proročki o svakome napisao kako ga zamišlja u budućnosti.

Bilo je to vrijeme rata i neimaštine

Prije nego što izvučem samu sebe i čitatelja iz podosta komplicirana četverogodišnjega školovanja moje generacije u Ivanić-Gradu, iznijet ću još nekoliko retrospekcija da priča ne bi ostala okrnjena. Bilo je to vrijeme kad je malo koja kuća u Ivaniću imala radioaparat. No, i oni koji su ga posjedovali, od programske sheme u obrazovnim sadržajima malo su imali koristi. Neki su noću potajno slušali Radio-London, ne bi li doznali kako teku sveukupne ratne operacije u Europi i na drugim kontinentima. U mehaničarskoj radionici u Savskoj ulici gdje su danas “Antilop” i ulični semafori bili su instalirani jaki zvučnici s kojih su se mogli čuti zvuci njemačkih koračnica i pjesama kao Lili Marlen i Es geht alles vorüber, es geht alles vorbei… Kad se rat približio kraju, zvučnici su zamukli. Sve obavijesti važne za građanstvo mjesta, oglašavao je bubnjar svojim bubnjem i čitao ih okupljenima građanima.
Kako smo se odijevali i obuvali? U I. razredu Građanske škole mi smo djevojčice nosile kute. Kute su bile praktične i kao radna odjeća i kao privid jednakosti u odijevanju, barem u razredu. U II. razredu kute nismo više nosile. Bile su nam tijesne i izlizane. Nisu nam trebale. Niti smo imali redovnu nastavu, niti stalnu prostoriju za učionicu. U ponekoj su se trgovini još mogle kupiti deblje končane čarape, ali bolje svilene, ne. Trebalo je otići k popularnoj Magdici koja je svakog tjedna vlakom u Zagreb vozila na prodaju sir, maslac i jaja. Tamo je po švercu kupovala finije čarape. Već sam spominjala takozvani Fihplac u vezi s badekostimima. Na njemu su se mogli kupiti razni odjevni predmeti. Ali, trebalo je imati mnogo novca i sreću da vam vlak ne naleti na minu. Lokomotive su zato ispred sebe gurale po nekoliko oštećenih vagona. Ako je negdje na pruzi postavljena mina oni će se prvi razletjeti, a strojovođa će na vrijeme zaustaviti vlak. U tom su slučaju putnici ostali živi, ali su se načekali da se rasčisti pruga, pa da mogu krenuti dalje, prestrašeni i odrvenjeli. Kožu smo za cipele kupovali kod domaćeg kožara, gospodina Čaržavca, a susjed Stjepan Kundek radio mi je cipele po mjeri. Jedne cipele po sezoni.
Jednoga se proljetnog jutra nizinski dio dobroga starog Ivanića pretvorio u malu posavsku Veneciju. Razlila se rijeka Lonja i preplavila ulice. Da bih došla do škole u parku, birala sam uzvišenije nogostupe, pa cik-cak uz “kanale Grande” nabadala u visokim zimskim cipelama više na nožnim palcima nego cijelim stopalom. Naša pjevačica Branka koja je stanovala u sadašnjoj Moslavačkoj ulici, ni u dvorište nije mogla sići koliko je voda bila visoka.
- Joj cure, ja nis’ prije mogla doći – opravdavala se Branka koja je stigla u školu poslije 10 sati.
Nekoliko je školskih kolegica svakoga dana pješačilo iz Caginca do Ivanića u ranim jutarnjim satima i poslije podne se pješice vraćale kući. Ukupno 8 kilometara. Za toplih dana neke su kući odlazile bose, da bi što manje derale obuću. Dečki iz Lipovca putovali su biciklima.

Detalj s druženja generacije u povodu 30 godina male mature i ivanićgradskoj Građanskoj školi (1947.-1977.). Vide se dvije bivše učenice, Terezija Kauzlarić i Stanka Neuman, zatim profesori: Ljerka Pfeifer (Vrsalović), Stjepan Škrinjar i razrednica Slava Sajko.

Moja generacija nije čula za riječ gablec. Tijekom čitava rata ivanićgradski su pekari pekli izvrsna mirisava peciva. U nekima se dućanima mogla kupiti ukusna marmelada koja se dala rezati nožem poput hladetine. Tko je imao novca, mogao si je pecivom dopuniti jelovnik. Dodajmo još k tomu da nam se školska kolegica, Ružica Letec, početkom ljeta 1945. godine vratila iz Slovenije, iz užasa nazvanog Križni put. O svemu što je tamo vidjela i doživjela, ni danas neće svakome govoriti.
Mislim da ovih nekoliko nabačenih podataka o uvjetima življenja i školovanja moje generacije, dovoljno govori o našoj ustrajnoj borbi za što boljim uspjehom kao odskočnom daskom za upis u odabranu srednju školu i stjecanje određenog zvanja. Školovani se kadar, onda, poslije rata mogao zaposliti. Istinabog, učitelji su odlazili na posao s Dekretom u ruci. I to je bilo bolje, nego raditi u seljačkoj radnoj zadruzi koja je sto posto bila osuđena na propast.
Nakon male mature, prvog koraka u zadani život, osjetila sam veliku prazninu. Sve što smo si svojatali morali smo ostaviti drugim generacijama: našu školu, naš park, našu razrednicu, sve, sve, osim našega prijateljstva i djetinje radosti pri svakom budućem druženju.


Generacija učenika koja se u Građansku školu upisala 1943. god., na druženju u povodu 50 godina male mature (1947.-1997.). Razred je okrnjen. Sedmero je kolega umrlo, a dvojica su u inozemstvu. U sredini u prvom redu u crnoj haljini sjedi prof. Ljerka Pfeifer (Vrsalović), jedina još živa od svih naših profesora. Ispred kolektiva čuči njezin sin Velimir rođen u Ivanić-Gradu.

Na desetogodišnjici male mature nismo bili svi. Mladi porodični ljudi koji su se tek počeli kućiti, bili su raštrkani po čitavoj Hrvatskoj, u Bosni, pa čak u Švicarskoj i Australiji. Ali, na tridesetgodišnjici bili smo gotovo svi s našima gospođom Sajko, gospođom Vrsalović i gospodinom Škrinjarom. Kad smo zapjevali gospođa Sajko je rekla:
- Bora vam! Vi kao da ste se trideset godina pripremali za ovu večer.
I jesmo. Ništa nismo zaboravili iz staroga đačkog repertoara. Gospođa Sajko još je dodala:
- Sad vidim da će me imati tko ispratiti na Mirogoj.
Nije se prevarila. Svi smo bili na njezinoj sahrani. Ispratili smo je posmrtnim slovom kakvog je ona i zaslužila. Do pedesetgodišnjice male mature, mnogi su se iz generacije preselili u Vječnost. Mi ostali kojima je još bio podaren život, bili smo u stanju otpjevati Volgu na ruskom kao da je s nama u društvu Dmitrije Poljuljahov. Od svih naših profesora, jedina je još bila živa i s nama u društvu gospođa Vrsalović. Nikada je ne bih svrstala u osamdesettrogodišnjakinje. Kao i uvijek, decentna i šarmantna, naša je Ljerka Vrsalović, vjerovali ili ne, plesala valcer.

Nevenka Kauzlarić