Na grobu jednog čardaka

Zadnji dan mjeseca kolovoza 1943. godine bio je određen za moj rastanak s dvjema dragim osobama, majkom i bakom, s mojima školskim vršnjacima i čistom rječicom Glogovnicom. Sutra ću već biti učenica prvog razreda Građanske škole u Ivanić-Gradu.
Rat je. Cestom dugom dvanaest kilometara između mojega sela i Ivanić-Grada često prolaze razne vojske. Zbog ratnih okolnosti najbolje je u Ivanić-Grad otputovati u ranim popodnevnim satima i vratiti se kući prije mraka.
Zaprežna kola koja su tada bila jedino prijevozno sredstvo između dubravskoga kraja i Ivanić-Grada, zaustavila su se pred prostranim čardakom, vlasništvom Dragutina Kundeka, brijača. S ulične se strane u čardak ulazilo kroz dvokrilna drvena vrata i široka ostakljena vrata s unutarnje strane hodnika. Hodnik je bio popločen pravokutnim, crvenima i od starosti izlizanim opekama. U prizemlju lijevo bila su dva jednosobna stana s velikim zidanima pećima za kuhanje i za zagrijavanje prostorija. Jedan je stan bio iznajmljen starijemu bračnom paru, a u drugome su stanovali vojnici, uglavnom poznati dečki iz Marinkovca i Mostara. Desno su bile dvije veće prostorije. Ja sam ih zatekla kao svaštarnice. Nekoć su sigurno imale drugu namjenu. S dvorišne se strane u čardak moglo ući na još jedna vrata, ali ta su služila samo ukućanima. Na kat su vodile drvene stube koje su pomalo škriputale kad bi se po njima penjala teža osoba. Hodnik na katu sličio je velikome tiskanom slovu L. Iz njega se moglo ući u tri sobe, u kuhinju i u prostoriju koji su zvali “… tam kam ide i car pešice”.
Moja nova gazdarica odmah mi je rekla: “Mene ćeš zvati teta, a mojega muža tetak.” Tako sam dobila tetu Rezu i tetka Dragića. Odveli su me u moju buduću sobu s prozorima do ceste i s trojim vratima koja su sobu spajala i razdvajala s hodnikom, te s još dvjema spavaćima sobama. Teta i tetak ulazili su u svoju spavaću sobu kroz manju sobicu određenu za tetinu majku Mariju, rođenu Alić u Ravnoj Gori i dugogodišnju udovicu iza muža Štajduara.
Da na rastanku ne bi bilo suza, pred mene su u mojemu novu boravištu stavili ukrasnu košaricu s mnoštvom razglednica iz Graza i Zagreba, pa uskrsnih, božićnih i imendanskih čestitaka. Slobodno si pogledam i obiteljski album, rekoše.
Dvije su se žene tiho iskrale i vratile u nesigurnost svojega sela, a ja sam ostala razgledavati sve zanimljivosti u sobi. Osim spomenute košarice, na stolu je još stajala jedna neobična pepeljara u kojoj je bila drvena lulica izrezbarena u lik djeda pušača. Pepeljara i lulica bili su samo ukrasni predmeti. Soba je bila obojena ružičastom bojom preko koje su gumenim valjkom bili otisnuti plavi cvjetići. Do lijeve stijene stajala je moja postelja, a između prozora do ceste bio je otoman na kojemu bi teta odmarala u ljetnim popodnevnim satima. Do desne stijene smjestili su povišu komodu čija je gornja ploha bila izložbeni prostor za neke kućne svetinje i uporabne predmete. Tu su se isticali porculanski kip Majke Božje Lurdske i dvije obiteljske fotografije tete i tetka iz mlađih dana. Uparađena za slikanje teta je djelovala otmjeno kao dama iz modnih časopisa dvadesetih godina. U prvome redu na istaknutu mjestu bile su poredane bijele porculanske šalice oslikane čudesnim crnima figurama plesačica ili likova kojima ja nisam mogla dokučiti smisao. U drugom redu stajale su čaše. Staklo i porculan na komodi mjerili su taloženje prašine u sobi. Uz komodu na manjoj škrinji bilo je mjesto za moje knjige. Učenica, koja je kod Kundekovih stanovala prije mene, na tomu je mjestu ostavila svoj raspored sati, uredno napisan redisperom i ukrašen slikom cvijeća. I ja sam si pokušala napisati tako uredno svoj raspored sati, što mi je prilično dobro uspjelo, ali slikanje cvijeća bijaše mi uzaludan posao. U sobi su se nalazila još dva zanimljiva predmeta. Tu je bio smješten tetkov novi sjajnocrni bicikl. Nikada nisam pitala da li mu je ikada taj bicikl poslužio za rekreaciju ili kao prijevozno sredstvo. Desno, između zidova i većega ormara u kojemu se nalazila i moja skromna garderoba, skutrila se jedna kartonska kutija. Što li je u njoj?, bila sam znatiželjna. Jednom kad su teta i njezina majka bile zauzete nekim poslom u kuhinji, a tetak otišao u brijačnicu, oprezno sam otvorila kartonsku kutiju. Osupnula me ljepota skrivena u običnoj kutiji. Kakve kape i damski šeširi! Modeli iz razdoblja čarlstona pa nadalje do ratne 1941. godine kada se teta prestala moderirati i kupovati nobl-odjevne predmete. Stala sam pred uokvireno i nagnuto zidno ogledalo pa isprobavala kape i šešire. Maštarijama nije bilo kraja. U svojoj spavaćoj sobi na toaletnom stoliću teta je držala ruž za usne. Nisam se usudila tamo otići da se još i našminkam. To bi ipak bilo previše.

Terezija rođ. Štajduar i Dragutin Kundek, brijač vjenčani 1907. god.

Pred Božić, pred Uskrs i za vrijeme ljetnih praznika, žena iz susjedstva prala je u čardaku sve podove, stubište i hodnike. U jednoj je kanti imala lužinu od kuhana pepela kojom bi polijevala dio po dio poda pa klečeći oštrom četkom ribala daske. U drugoj se kanti nalazila čista voda. Krpom bi skupljala prljavu lužinu s poda pa krpu močila u čistoj vodi i čvrsto je ižmikala. Prljavu vodu trebalo je svaki čas nositi u dvorište, izliti u neki jarak, a iz zdenca izvući drugu vodu za ispiranje. Bijaše to naporan i dugotrajan posao.

Za zimskih večeri tetak bi znao pripovijedati o svojemu bratu po majci, svećeniku Šalkoviću, kod kojega je stanovao u Varaždinu gdje je učio za brijača. Kad je Šalković bio premješten u Graz, moji Kundeki, Dragutin i Reza, jedanput su vlakom otputovali svojemu velikom rođaku u Graz. Tamo su kupili nekoliko kapa i šešira za gospođu Terezu, a poslije su kartonsku kutiju dopunjavali šeširima kupljenima u Zagrebu. “Ja imam svjetsku ženu”, znao se pohvaliti tetak pred mojom bakom. Na bakino pitanje: “Gdje je to ona sve u svijetu bila?”, tetak bi odgovorio: “Bila je čak v Gracu.”
Konačno, došao je dan kad sam tetu Rezu mogla vidjeti uređenu i elegantnu kao da je sišla s fotografije na komodi. Bilo je to za njezin imendan, na Terezinje. Prije osam sati ujutro moja je teta otišla k frizerki, Mili Vučinovec, da joj opere i uvije kosu. Svaki je uvojak bio pričvršćen malom ukosnicom. Na tako kompliciranu frizuru stavila je šešir s perom. Bila je odjevena u takozvanu “mešnu” dulju haljinu preko koje je obukla kraći ogrtač. S uskom kožnatom torbicom pod rukom i u niskim cipelama, ponosno je, uzdignute glave otišla na veliku podnevnu misu. “Kad sem išla v cirkvu, moje se pero z šešira klanjalo Augustićima, a kad sem se vraćala, klanjalo se Jakušićki”, rekla je zadovoljna svojim dojmljivim izgledom.

Za toplih ljetnih i jesenskih dana objedovali bismo za jednim velikim stolom u hodniku. Zimi smo jeli u kuhinji. Osim za objed veliki stol u hodniku služio je i za glačanje rublja. U kuhinjskom štednjaku moralo je biti žara od drvena ugljena. Žar bi lopaticom stavljali u željezno nazupčano glačalo. Na starinskima glačalima poklopac se otvarao i zatvarao po potrebi. Kad se žar počeo gasiti, trebalo je glačalom mahati da se još malo razgori i posluži svrsi. Na kutnoj daščici iznad stola stajala je figura patuljka obojena po pravilu bajke o Snjeguljici i sedam patuljaka. Patuljak je bio moj model za slikanje u đačke spomenare.
Nikada nisam bila na tavanu Kundekovog čardaka što mi je danas, dok iznosim ove uspomene, vrlo žao. Nekakav čudan osjećaj, nekakva nevidljiva ograda stajala je između mene i tavana. Jedne je noći na tavanu bilo bučno kao da su se rušili i kotrljali, recimo, odbačeni predmeti. Dok sam ja objašnjenje tražila u zalutaloj ptičurini na tavanu, u lovu mačke na miševe, u nekakvu slijeganju predmeta, moja teta Reza samo se nasmijala i rekla: “Znaš, u toj su kući nekada živjeli svećenici.” Što je ona time mislila reći, ostala je tajna.

Iznad kraćega dijela stubišne ograde bila je pričvršćena jedna daska na kojoj su svake godine na Dušni dan gorjele upaljene dušice za pokoj mrtvima. Dušice su bile plitke posudice s uljem na kojemu je plivao stijenj. U večernjima satima Dušnoga dana slika hodnika bila je svečana i tajanstvena. Sjene su plesale po zidovima, pa se činilo da su duše predaka tu, da se pozdravljaju, klanjaju u svim pravcima i lebde hodnikom. Čudno sam se osjećala u društvu sjena.
U novoj obitelji, u drukčijem govornom okruženju, ubrzo sam svoj razgovorni štokavski dijalekt obogatila ivanićgradskom kajkavštinom i germanizmima. Moja teta Reza i njezina majka su prije Rezine udaje radile u kućama bogatijih ivanićkih obrtnika u kojima se govorilo više njemačkim nego hrvatskim jezikom. U vrijeme njihove mladosti nije bila sramota raditi u takvim kućama, već čast. Tu je buduća udavača mogla naučiti dobro kuhati, peći kolače, kako urediti stan, kako se odjenuti za svečane prilike, i kako u skladu s mogućnostima porodice održavati higijenski minimum. Majka Alićka radila je kod Štajduara i s vremenom postala gospođa Štajduar. Kad je ostala udovica, zajedno sa svojom kćerkom Rezom radila je u kući poznate obrtničke obitelji Koprić koja je stanovala u prekrasnu čardaku. Sve što su tamo naučile, unijele su u svoju novu obitelj zajedno s njemačkim rječnikom. Istinabog, neke su njemačke riječi već bile toliko iskrivljene da ih ni rođena majka gramatika više nije mogla prepoznati. Tako su štumfe bile čarape, prema njem. Strümpfe. Njemačke imenice ravnopravno su sklanjali s imenicama svoje zavičajne kajkavštine. Lokni (uvojci kose) su se pridržavali harnadlima1 (ukosnicama), a bijela kava se miješala kafeleflom2 (žličicom). Kad je pri fiži bilo fine mele3, pekli su germtajg ili melšpajz (Kad je u kući bilo finog brašna, pekli su dizani kolač). Prali smo se nad vaštišom4 (umivaonikom), a veš u vaštroku5 (a rublje u duboku koritu). Radnim su danom uglavnom kuhali cušpajz6 (varivo). U loncu koji je uvijek stajao na štednjaku taložio se vaserštajn7 (kamenac). Kad se govorilo o nečemu nepoznatu, tetak bi pitao: “A kaj je to za jedno?”, doslovno prevedena upitna rečenica s njemačkog: Was ist das für ein?. Na posao je odlazio v oficinu (prema latinskom Offizin – radionica), što je u našem slučaju značilo u brijačnicu.

njemački:
1.die Haarnadel
2.der Kaffeelöffel
3.das Weißmehl
4.der Waschtisch
5.der Waschtrog

Mi smo djeca ugledne građanke pozdravljali: “Ljubim ruke!” Obično se čulo samo ”… m ruke!” jer smo prvu riječ progutali. Gospođe su sa smiješkom otpozdravljale: “Zdravo dušo!”
Posebno sam se radovala suboti. Prvo zato, jer je u subotu nastava trajala najviše tri školska sata. Drugo, jer je veliki gradski prostor, današnji Trg Vladimira Nazora, bio pretvoren u tržnicu, popularan subotnji plac. U šarenilu poljoprivrednih, povrtnih i mliječnih proizvoda, zanimljivih lica i haljina, redovno bih zastala pred mjericama trešanja i komadićima pčelinjih saća na listovima vinove loze. Za jednu i drugu poslasticu nisam imala dovoljno novca, pa je prevagnuo med. Još nisam stigla ni do Najmanove trgovine, med je već nestao, a saće su bile pretvorene u malu ljepljivu kuglicu. Treće, subotom sam nosila tetku ručak u brijačnicu. “Buš v oficinu tetku odnesla obed. Danas dolaziju muži na plac i pijac, pa ih bu puna oficina.” rekla je teta. Subotom se radilo jednokratno, pa Dragić nije dolazio kući na objed za razliku od drugih dana u tjednu. U nedjelju prije podne brijao je i šišao susjeda Celinića, kolara, u njegovu domu.
“Si donesel vercajg 8 (brijaći pribor) za Celinića?”, pitala ga je supruga Reza.
“Je nek’ kak.”, glasio je odgovor.

Rat nam je nametnuo zapovijedani ritam života. Uvečer su prozori na kućama bili temeljito zamračeni. U gradu nije bilo nikakvih priredaba, večernjih šetnja, zabava ni kinopredstava. Samo je jedanput, mislim da je to bilo u proljeće 1944. godine, došao Joža Šeb sa svojom zabavno-pjevačkom družinom. Vijest je u hipu obišla ivanićgradske kuće. Priredba je bila u dvorani Sokolane u 16 sati poslijepodne. Kako nismo znali koliko stoji ulaznica, ja sam uzela sav svoj kapital od 50 kuna, a pokazalo se da ni moji stanodavci nisu imali puno više od mene. Teta je na glavu stavila kapu u obliku kacige bez oboda, obukla uščuvaniju haljinu i ogrtač, a tetak je samo promijenio svakodnevni kaput. Ja nisam imala problema s garderobom ni izgledom. Kad smo došli pred blagajnu, oduševljenje je splasnulo. “Ulaznica košta 100 kuna.”, kratko i službeno izrecitirao je blagajnik. Moji su se okrenuli, teta glasno psujući, a tetak šuteći i otišli kući. Ja sam uspjela namoliti blagajnika da me pusti u dvoranu za 50 kuna, čvrsto obećavši da ću na priredbi stajati. Tako je i bilo. U dvorani sam dobro pregledala svaki red, ali slobodnog mjesta ni za lijek. Iz repertoara Šebove priredbe najviše me oduševila pjesma “Za tvoje crne oči”. S pjevačicom je razdragano pjevala i publika, a najljepše je zvučao raspjevani alt Blanke Antolković, pa sam više gledala nju nego pjevačicu.
Velika je odgovornost uzeti tuđe žensko dijete na stan. U nedjelju sam odlazila na večernjicu i u mjesecu svibnju na svibanjske pobožnosti. Uvijek sam stajala na korušu kao u najzanimljivijemu dijelu crkve sv. Petra. Kor je bio ograđen visokom mrežastom žičanom ogradom. Kroz takvu ogradu nisam imala dobar pregled na obred pred glavnim oltarom niti na sva zbivanja u crkvenoj lađi. Jedanput me tetak upitao smrknuta lica: “Je l’ denes večernjicu služil Šimunović il’ Matica?” Odmah sam shvatila da je to provjeravanje jesam li stvarno bila u crkvi ili tkozna gdje.

njemački:
6.die Zuspeise
7.der Wasserstein
8.das Werkzeug
Nisam znala tko je služio večernjicu, ali da ne ispadnem sumnjiva, lupila sam: “Matica!” pa što bude. “Bum ja njega zutra pital.”, bio je uporan moj istražitelj. Bože, što ću ako je bio Šimunović. Kako ću opravdati svoju nezainteresiranost za osobu pred oltarom? Drugoga dana uvečer reče tetak zadovoljno: “Je, fakat je bil Matica.”

Na mjestu nekadašnjeg čardaka u suvlasništvu više Deželića, 1920.-21. izgrađena je zidanica, vlasništvo Ivana Kohuta-Placeka. Lijevo u Savskoj ulici iza drvene gospodarske zgrade, vidi se dio krovišta šarampovske Pučke škole izgrađene 1888. god. Desno iza Placekovih je nekadašnja prizemna zidanica obitelji Augustić. Mato Augustić je bio prvi vlasnik taksi-automobila u Ivaniću. Iza Augustića vidi se dio čardaka Dragutina Kundeka, brijača i još dalje vrlo lijep čardak Ivana Turka (Ivčecovkin čardak). Tim se putem išlo u Caginec i dalje prema Čazmi. Ova se ulica nekoć zvala Ivanova ulica. Možda je bila tako nazvana po prvome poznatu stanovniku ulice iz 1786.-87. god., Ivanu Mihaljeviću.

Izvan uže ivanićgradske jezgre ograđene bodljikavom žicom i nadgledavane vojnim stražarima, odlazila sam s kanticom u ruci po mlijeko ili k Cili ili k Mici. Cila je stanovala u Šarampovu lijevo u ulici prema Kloštru. Između Zajčeve i Vužarove kuće bila je postavljena pokretna rampa od bodljikave žice. Preko te rampe prolazila sam pored naoružanih stražara. Ti me obično nisu ni pogledali, a kamoli pitali za propusnicu. Dakle, ništa zanimljivo. Ali kad sam išla k Mici po mlijeko, e to je već bio doživljaj. Tada sam morala proći pored još jednog čardaka koji se meni više sviđao od Kundekovog. Ulica je bila puna poznatih i nepoznatih ljudi. U svakome se dvorištu nešto događalo. Vojska, civili, djeca i mala zanimljiva gostionica pod sjenicom uz Belužićevu kuću davali su određeni šarm našoj ulici. Tim se je putem onda išlo u Caginec i dalje prema Čazmi. Cesta je od željezničke pruge s jedne i s druge strane bila odvojena dugačkim brkljama koje su skretničari po potrebi ručno dizali i spuštali. Tu sam skrenula istočno uz oštećene putničke vagone brzih vlakova koji su negdje na pruzi naletjeli na minu. Popela bih se u vagon da vidim kako izgledaju kupei prvoga razreda. U tišini iznakažena vagona nestvarno su djelovala raskošna meka sjedala presvučena šarenim plišem. Malo bih sjela na vagonski trosjed, zamislila si bogate europske putnike, ponjihala se i izašla van. Dok danas razmišljam baš o ovima svojim dječjim postupcima, jasno mi je zašto je nastala uzrečica da je “glupanu i djeci more do koljena”.

Da je 1944. godine započeo zadnji čin krvave europske tragedije koja se zvala II. svjetski rat, osjećalo se i u našoj maloj ivanićgradskoj ulici i u našem čardaku. Preko Ivanića su češće prelijetali avioni bombarderi unisono grmeći nad krovovima. Sivo-zeleni oklopnjaci zvani pancirvlakovi sve su više tutnjali željezničkom prugom. Dugim teretnjacima kraja nije bilo kad ste čekali da na pružnom prijelazu prijeđete na drugi kraj ceste. S prozora svoje sobe gledala sam kolone i kolone vojski u raznim uniformama. Umorni konji i mazge nosili su strojnice ili vukli poljske kuhinje i ratnu opremu. Neizvjesnost sumorne jeseni otegnula se u nedogled. Njemački zapovjednici tražili su smještaj za odmor svojih vojnika u prolazu. Sve ih je više bilo u čardaku. Reza je premjestila svoju majku u njihovu spavaću sobu, a mala sobica postala je Kriegszimmer9. Neko je vrijeme unutra stanovala muslimanska obitelj. Jednom je lijepa mlada Muslimanka tražila poklopac za lonac. Kad je od tete Reze primila poklopac, najprije ga je s unutarnje strane pomirisala i prstom povukla po površini. Teta Reza je uvrijeđeno upitala zašto to radi, jer poklopac je čist. Mlada je žena odgovorila: “Da slučajno ne bi bilo tragova svinjske masti.” Poslije Muslimana u sobici su stanovala dva mlada pedantna njemačka časnika. Jednom su me zamolili moj školski atlas. Kad su ga vraćali uz obvezno Danke!, kimnuli su glavama i lagano se naklonili. Nenavikla na takvu uglađenost, pretvorila sam se u začuđeni kip. Iz dana u dan rasla je potražnja slobodnog stambenog prostora. Ako ne bi uspjela objasniti, jasno na njemačkom jeziku, našu stambenu situaciju, moja se teta znala razgoropaditi i oštro posvađati s njemačkim časnicima kao da se svađa s podstanarkom. Tada sam se nauživala straha. Kako se usuđuje svađati s naoružanim vojnicima? Začudo, popustili su oni,

9.vojnička, ratna soba

predstavnici oružane sile i otišli dalje. Ne znam gdje su se moji stanodavci upoznali s izvjesnim njemačkim vojnikom Leom Reckom. Kad su bili dobre volje, ispred njegova prezimena dodali su glas D. Taj je navraćao k nama na čašicu razgovora i, što je za nas bilo važno, uvijek je donio paketić gotove juhe kao što su danas na primjer Podravkine juhe. Koliko sam se ja razumjela u žitarice, juha je bila od heljdina zrnja. “Kad završi rat”, govorio je Leo, “ja ću vašu Nevenku odvesti u Njemačku, u svoje selo, pa da vidi kako izgleda napredno njemačko selo i kako se živi u jednoj njemačkoj porodici.” Kundekovi se se mojemu budućem putu radovali kao da se radi o njihovu djetetu. Ja sam pak unaprijed strepila od puta u nepoznatu zemlju i u nepoznatu porodicu. Već ću ja nešto smisliti da ne idem tamo. Budući je razvoj rata pokazao da su njihovo veselje i moj strah bili bezrazložni.
Posljedice velikoga svjetskog rata osjetile su se i u našim tanjurima. Ujutro nisam imala čime zasladiti bijelu kavu. Za kilogram krijumčarenog šećera trebalo je dati dvije litre svinjske masti. I sol se kupovala po švercu. Teta Reza je samo nedjeljom ujutro išla u mesnicu po komadić govedine za goveđu juhu. Komadić kuhane govedine podijelila je na nas četvero kao neku dragocjenost. Ja sam dobila najmanji dio. Subotnje štrukle sa sirom zamijenili su siromašnijom taranom. A onda je nekuda nestao i naš kućni dobrotvor, Leo Reck.

Teta je posve zanemarila svoj izgled. Djelovala je jadno i zapušteno. Ispod svezana i malo naherena rupca navrh glave visjeli su joj pramenovi crne kose. Sve rjeđe su prali rublje i čardak koji je već bio pokleknuo lijevo u temelju. Počeo se grbiti kao i njegovi vlasnici. Svi su naglo ostarjeli i razboljeli se.
Petoga svibnja 1945. godine otišla sam iz Ivanića da bih jutro 6. svibnja i novo povijesno razdoblje svoje zemlje dočekala u tuđoj kući, u selu Bešlincu. Kundekovi su sakrili naše bicikle u podrum. Moj su samo prislonili na jedan zid, a Dragićev sjajnocrni bicikl ugurali su iza velike kace i pokrili ga starim konjskim gunjem. Tuđinac, “osloboditelj” iz druge države, htio je vidjeti što ima u podrumu. Nije bio zainteresiran za moj ženski bicikl. On je “ko za vraga”, kako je rekla Reza, pogledao što je ispod gunja iza kace. Na svoju radost opazi gotovo nov muški bicikl. I ode! Kad sam se za osam dana vratila u staro boravište hrastova čardaka, dočekala me teta sva uzrujana: “Zamisli, da mu vrag i ovo i ono! Prokleti ovakav i onakav!”, vikala je jakim altom. “Uzeli su Dragićev bicikl, a tvoj je ostao. Tko bi si to mislio!”
Toga je proljeća u hrastovu planku, lijevo iznad komode, ušao jedan meni nevidljivi život. Da je tu, oglašavao se ravnomjernim tiktakanjem kao džepni sat. Rekla sam teti Rezi da neki kukčić tiktakače u stijeni moje sobe. “A, to je nevidljivi kućni sat koji navješta nečiju smrt u porodici”, odgovorila je teta koja je za neobičnosti uvijek imala spreman odgovor. Ne tiče se valjda baš mene, pomislila sam i nastavila živjeti s nepoznatim podstanarom.
Ujesen iste godine teta Reza se razboljela. Požutjela je i onemoćala. “Ima upalu jetre”, rekao je dr. Cvjetko Krnjević i dao joj injekciju. Umrla je u snu početkom zime. 1947. godine napustila sam čardak i njegova još dva živa vlasnika, šutljivu i shrvanu Rezinu majku i duhom odsutnog potomka nekada razgranate porodice Kundekovih.

Dvije-tri godine kasnije, na proputovanju kroz Ivanić, vođena znatiželjom i nostalgijom, još sam jedanput ušla u stari čardak. Dočekalo me je nasmiješeno i srdačno lice časnog ivanićgradskog obrtnika, Janka Kralja. Janko je sjedio u svojoj postolarskoj radionici, mojoj bivšoj sobi, a u kuhinji je glačala rublje opet Reza, ali Reza Kralj. Čardak je bio očišćen i osvježen savršeno čistima ručnim radovima. Osjećala sam se onako kako se osjeća čovjek koji je došao posjetiti bolesna prijatelja, a našao ga raspoloženijega nego što je očekivao. “Hvala Bogu, bolje mu je!”, kaže ukućanima. Tetak Dragić je stvarnost zamijenio svojim izmišljenim svijetom, a baka Marija samo što nije preselila u Onostrano. Dohranili su ih Reza i Janko Kralj.
Pedeset godina poslije. Pažljivo čitam povijesnu knjigu “Ivanić-Grad spomenica izdana uz otkriće Spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću”, tiskanu 1931. godine. Doznajem da se u Ivanić-Grad u 18. stoljeću doseljavaju grčki trgovci. Prvi pravoslavni vjernici grčkog obreda najprije su si u Ivaniću sagradili drvenu kapelicu. Kad su se obogatili, podigoše si veliku zidanu crkvu sv.Petra i Pavla 1785. godine izvan nekadašnjega tvrđavskog nasipa. U početku je za sve istočnopravoslavne vjernike duhovnu pastvu vršio graberski paroh Jovan Mihaljević rodom iz Ivanić-Grada. 1787. godine preselio se iz Graberja u svoju kuću u Ivaniću. 1824. godine Pakrački je konzistorij odobrio grkoistočnima vjernicima da u Ivanić Tvrđi mogu osnovati svoju samostalnu parohiju.

Namjerno odlazim k već ostarjelome, ali uvijek vedrom Janku Kralju. Obnavljamo uspomene na dragi čardak i Kundeke za koje smo bili vezani emotivnima i poslovnim nitima. “Je li znadete da je u toj kući nekada bio farof?”, zagonetno me pita gospodin Kralj i istovremeno mi nudi informaciju. “Ja i sada čuvam Kupoprodajne ugovore sklopljene između Pakračkog konzistorija za pravoslavne vjernike i Antuna Štajduara, ivanićgradskog zastupnika u Poglavarstvu grada. Štajduar je opet čardak zajedno s velikim vrtom i ogradom prodao braći Kundekima, Slavku i Dragutinu.” Prelistavamo zanimljive ugovore. Sjetila sam se “objašnjenja” drage tete Reze rečenog prije pedeset godina: “Znaš da su u toj kući nekada živjeli svećenici!” Da, draga teta, to je u redu, ali meni ni danas nije jasno, kakve je veze imalo kotrljanje po tavanu s njihovim boravkom u čardaku u 19. stoljeću.
Ponovo se vraćam knjizi. Tijekom 19. stoljeća grčki su trgovci pomalo preseljavali u Zagreb. 1872. godine u Ivanić Tvrđi ostalo je samo 19 pravoslavnih žitelja. To je bio razlog da su odlučili prodati čardak-parohiju.
Čudno je to da u vrijeme nečijeg nestanka doznate vrijeme njegova nastanka. Mjesec je srpanj 1998. godine. Stojim pred urušenim čardakom koji je tijekom duga života promijenio šest vlasnika. Lijevo od bivšeg ulaza u kuću krovište se stropoštalo na gornju etažu pa zajednički na prizemlje. Kao da ih je zdrmao potres. Desno od bočnoga temelja zjapi praznina sve do moje nekadašnje sobe, koja se istinabog opasno nagnula prizemlju, ali se još ne da kao da čeka neku osobu kojoj mora pokazati još jedan važan podatak.

Na nosivoj gredi Kundekova čardaka urezana je godina gradnje. Sidro znači da je čardak usidren (izgrađen) 1786. Na drugoj nosivoj gredi koja se prilikom rušenja i piljenja čardaka sva raspucala ne mogu se više iščitati inicijali ?M, Ivana Mihaljevića, u pravoslavlju Jovana, prvog vlasnika hrastovog doma. Na drugoj je nosivoj gredi položen dio željezne ograde nađen u zemlji kod temelja. Znači da je čardak bio ograđen željeznom ogradom. Snimljeno 1999. na licu mjesta.
Zahvaljujući gospođi Marici Ašprijan čiji je sin bio posljednji vlasnik čardaka, prevladavam strah i ulazim s njom kroz bočnu rupetinu u suženi ostatak prve sobe desno koju sam davno nazvala svaštarnica. Marica me hrabri: “Neće se, neće još srušiti.” Jaka hrastova greda pridržava teret iznad naših glava. Na brzinu prepisujem urezane podatke iz nosive grede: 17 I†HS 86 prema grčkom: Isos Hristos Soter – Isus Krist Spasitelj, a 17 86 govori o godini gradnje čardaka. U drugoj su gredi vidljivi inicijali prvog vlasnika kuće ?M, Ivana, odnosno, Jovana Mihaljevića. Ode u nepovrat starina naša u 212. godini života.
Danas kad znadem tko je sve u čardaku živio, rekonstruiram funkcionalnost prizemlja. Ako su lijevo bile kuhinje i ostave, onda je ova soba desno sigurno bila blagovaonica ili, recimo jezikom njihovih davnih vlasnika, trpezarija.
Mislim da se već iz njega iselila duša njegova nastala od molitava na grčkomu, staroslavenskom i hrvatskom jeziku, od ljutnji i psovki na njemačkom jeziku i domaćem dijalektu, od đačkih ljubavi i nadanja, od lelujava plamena dušica, od mudrosti patuljka iz bajke i sićušnog crvotoča.
Umjesto molitve i upaljene svijeće pred grobom 212 godina staroga hrastova doma napisah ove uspomene.

Nevenka Kauzlarić
Napisano u srpnju 1998. godine.