Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac u Ivanić-Gradu

Godine 1939. zabrinuli se ivanićgradsko Poglavarstvo, župnik, predsjednik Vatrogasnog društva i učitelji Pučke škole. Naime, upravo je bilo prošlo pet godina od posljednje sv. Potvrde u Ivanić-Gradu, i po uhodanu redu, 1939. godina bila je određena za novu svečanost Krizme.
Stari, dotrajao župni dvor bio je srušen, a novi još nije bio posve dovršen. “Ovo nema smisla” zaključili su gradski oci, navikli da po tradiciji za svaku crkvenu ili svjetovnu svečanost u Ivaniću, sve mora biti u najvećem redu. Za tako značajan događaj cio bi stari Ivanić-Grad bio na nogama. Prozori drevnih i novih kuća, kuda je prolazila povorka, bili su okićeni cvijećem i najljepšim ručnim radovima. Znalo se je tko će i na kojemu mjestu pozdravljati visoke goste, što će i gdje će svirati vatrogasna limena glazba, s kakvim će repertoarom nastupiti crkveni ili mjesni pjevački zbor, gdje će biti postavljene hutice (sjenice) i tko će ih urediti, i najzad s kakvim će se programom pojaviti đaci. Dogovorom između Župe, Poglavarstva i Nadbiskupije u Zagrebu, dijeljenje sv. Potvrde u Ivanić-Gradu bilo je odgođeno za godinu dana.
Kad se nešto mora dovršiti u zadanu roku, vrijeme počinje juriti, a novac za dovršenje župne kuće pristizao je sve rjeđe. I najedanput je pred prag Gradskog poglavarstva i još nenamještene župne kuće zakucao mjesec listopad 1940. godine. Što je, tu je. Program svečanosti za Sakrament sv. Potvrde bio je na vrijeme uvježban i u detalje isplaniran, ali je u ovoj situaciji trebalo promijeniti raspored prijama i smještaja nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca.
Šestog listopada 1940. bio je sunčan, ugodan jesenski dan. Pred kućom poštovanog građanina Stjepana Šobaka, u dekoru cvijeća, stajale su određene djevojčice odjevene kao za Tijelovo, u pratnji časne sestre, zatim gradonačelnik Stjepan Horvat sa članovima Poglavarstva, župnik Ivan Šimunović, predsjednik Vatrogasnog društva Ivan Barbarić i vatrogasna limena glazba. Točno u 15 sati poslijepodne, pojavio se crni ford pred željezničkom prugom na ulazu u Ivanić-Grad. Kapelnik, gospodin Milan Klun, dao je znak, i glazba je najavila radost dočeka i susreta sa cijenjenim Nadbiskupom. U ime grada i svih župljana, Nadbiskupa je pozdravio gradonačelnik Stjepan Horvat i poželio mu ugodan boravak u našemu obrtničkom i trgovačkom mjestu. U ime najmlađih iz Dječjeg zabavišta kiticu cvijeća mu je predala Biserka Šantić (sada Kezele). Nekoliko odraslijih djevojčica pučkoškolki, zagledale su se u mladoliku, vitku pojavu nadbiskupa Stepinca. Srce im se popelo u grlo, a trebalo je recititrati. I danas se sjećaju gospođe Nevenka Laušin, rođena Antolković, i Višnja Grubač, rođena Tkalčec, kako su se s vršnjakinjom Drinom Barilićevom, naklonile, poljubile biskupov prsten na pruženoj ruci, pa onda velikim začuđenim očima, silno ozbiljne, krasnoslovile zadane stihove. Pogledale su časnu Kazimiru. Bila je zadovoljna. Nadbiskup im se nasmiješio, potapšao ih po licu i svakoj poklonio svetu sličicu, originalnu uspomenu iz Jeruzalema. Na dosta široku plohu ucrtana križa, prilijepljene se posve tanke pločice tamnosmeđeg drvca, a u crtež grančice zalijepljena je latica nekog cvijeta. Na sličici iznad križa piše:

“Drvce sa Maslinskoga Brda
postavljeno na sv. Grob”

Gospođa Nevenka Laušin i danas čuva najdraži poklon, koji je u njezinoj kući obiteljska svetinja.
Uz pratnju vatrogasne limene glazbe čitava se povorka s mjesta dočeka uputila u gradsku kuću u staroj jezgri Ivanić-Grada. Godine 1940. bila je još u prilično uščuvanu stanju. U gradskoj su kući bile smještene časne sestre. Tu je dr. Alojzija Stepinca dočekao ivanićgradski crkveni pjevački zbor, koji je pred zgradom otpjevao “Večernji zvon” pod dirigentskom palicom orguljaša Stjepana Salaja. Nadbiskup je bio dirnut. Ali, tu nije bio kraj svečanu dočeku. U velikoj sobi časne su sestre pripremile zakusku za visokog gosta, župnika i uzvanike. Najedanput su u sobu dolepršali anđeli kao pratnja Majci Božjoj. Bila je to uprizorena jedna biblijska priča iz Marijina života. Tako je Nadbiskupa pozdravila đačka dramska grupa sa svojom učiteljicom Štefanijom Omerzo.

I dok je iznenađen i razdragan Nadbiskup razgovarao sa svojim domaćinima, u kući trgovca Stjepana Kundeka i njegove supruge Bare vladalo je veliko uzbuđenje.
-          Je li sve gotovo? Jeste li dobro obrisale beštek? Još jedanput pogledajte da li su čaše blistavo čiste! Šlafcimer je pospremljen. Jesmo kaj zaboravili? – pitala je i sve nadzirala gospođa Bara. – Ovak visokog gosta nis’ još nigdar imala.
Tako, dok su uske uličice i drevni čardaci staroga Ivanića tonuli u jesenji suton, građani su još uvijek stajali ispred svojih kuća da pozdrave Nadbiskupa, kad se s domaćom pratnjom uputi iz gradske kuće prema Kundekima.
- Ide! – dojurilo je neko dijete Kundekovima.
- Pomozi Bože! – prekrižila se Barica.
Sluga je Božji u Kundekovu kuću unio mir i Božji blagoslov. Svojom pojavom, jednostavnošću i srdačnim razgovorom, odjedanput im je postao oduvijek poznat, netko njihov. Dugo, dugo se u Ivaniću pričalo kako je trgovac Kundek sa svojom Barom ugostio ni manje ni više, nego osobno nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca. Svi su stanovnici Ivanić-Grada bili oduševljeni i ponosni, osim kapelnika Milana Kluna. Kad se kapelnik vratio kući, na stolu ga je dočekao poziv da se sutradan, 7. listopada, ima javiti na vojnu svježbu.
-          Kud me je baš sada strefilo! – jadikovao je gospodin Klun i odmah poslao poruku kapelniku Prohaski u Ludinu da ga dođe sutra zamijeniti u ivanićkoj limenoj glazbi.
Sedmoga je listopada Ivanić bio pozlaćen suncem. Najljepša kulisa za javnu sakralnu priredbu. Svečana je povorka iz staroga Ivanića krenula put crkve sv. Petra predvođena uparađenom vatrogasnom glazbom, ali s novim kapelnikom na čelu. Park je bio krcat krizmanicima, njihovim kumovima i građanstvom. Svi su bili odjeveni u najljepšu i godišnjem dobu najprikladniju odjeću.
Svetu Misu slavio je osobno Nadbiskup uz asistenciju domaćeg župnika. Poslije podjele Sakramenta sv. Potvrde, Nadbiskup je, u pratnji gradskog Odbora za doček, razgledao novu nedovršenu župnu kuću, Magistrat, park, Školu i Sokolanu. Objedovao je kod već “svojih” Kundeka. U 16 sati poslijepodne vozač je otvorio vrata na crnom fordu. Vatrogasna je glazba zasvirala, a župnik i gradsko Poglavarstvo mahnuli su na pozdrav, isprativši dragog gosta.
U župnoj Spomenici, odakle sam i crpila većinu podataka za ovaj članak, zapisano je da je Nadbiskup primijetio kako se je Ivanić proširio i proljepšao u proteklih šest godina. Šest mjeseci iza toga Ivanić-Grad je počeo doživljavati sudbinu II. svjetskog rata, kao i cijela Hrvatska. Mnogo je ljudi u ratu stradalo, mnogo je ljudi odonda poumiralo. Među malobrojnima još živim Ivanićgrađanima iz vremena 1920. i 1930. godine živi u Ivanić-Gradu obitelj Zlatka Klasnića, koja je svojim precima čvrsto ukorijenjena u rodni grad.
-          Htjeli smo neku korisnu i trajnu vrijednost za uspomenu ostaviti svomu Ivaniću i njegovim mlađima i novim žiteljima – kaže gospodin Zlatko Klasnić. – Supruga Stanka i ja odlučili smo da bismo uz već dva vitraja na našoj župnoj crkvi sv. Petra dali izraditi još jedan.
Kako je 2001. godina bila započela molitvama, misama i organiziranim štovanjima Stepinčevih dna u spomen na 41. obljetnicu Blaženikove smrti, odlučeno je da i u našoj ivanićgradskoj crkvu sv. Petra ostane trajan spomen na Nadbiskupa, sada već i blaženika dr. Alojzija Stepinca.
Tako smo, zahvaljujući donaciji obitelji Zlatka Klasnića, dobili u vitraju crkve otisnut podsjetnik na moralan lik Sluge Božjega i uspravnog čovjeka iz bliže hrvatske povijesti.
-          On je znak vremena, kršćanska moralna vertikala i uzor nepokolebljivosti – kaže naš župnik i dekan, gospodin Josip Ćorić.
-      Ako mi vi ne date pravo, dat će mi pravo povijest – vizionarski je rekao nadbiskup Stepinac pred svojim tužiteljima i suditeljima.
I povijest je presudila.

Vitraj je izrađen u majstorskoj radionici Marijana Ilića, a prema predlošku akademskog slikara Stanislava Barbarovića. Pri dnu vitraja piše: Blaženi Alojzije moli za nas, Dar obitelji Zlatka Klasnića i Stanke rođ. Rubetić.

Vitraj je izrađen u majstorskoj radionici Marijana Ilića, a prema predlošku akademskog slikara Stanislava Barbarovića. U gornjem lijevom dijelu vitraja nalazi se Zagrebačka katedrala iz starijeg vremena, desno je crkva sv. Petra u Ivaniću. U veliku srcu plamsa Isusov lik na križu. Desno niže, vide se zidine Lepoglave. Centralna figura Blaženika nalazi se između cvijeća i mladih vjernika. Pri dnu vitraja piše: Blaženi Alojzije moli za nas, Dar obitelji Zlatka Klasnića i Stanke rođ. Rubetić.

Vitraj je bio blagoslovljen na Dan domovinske zahvalnosti 2001. godine. Za tu izuzetnu svečanost, crkveni pjevački zbor je otpjevao skladbu “Sluzi Božjemu Alojziju kardinalu Stepincu”, stihove Josipa Baloga koje je harmonizirao Dražen Car. Zbor je uvježbao i pratio na orguljama gospodin Berislav Kezele.

Ivanićgradski crkveni pjevački zbor snimljen u Posavskim Bregima 1939. godine kad je tamo nadbiskup dr. Alojzije Stepinac dijelio sv. Potvrdu.

Ova je pripovijetka objavljena u Glasniku Postulature “Blaženi Alojzije Stepinac”, godine 2002.
Iako sam za sadržaj pripovijetke koristila pisane podatke iz naše župne Spomenice, nisam si mogla objasniti zašto je nadbiskup Stepinac došao u Ivanić već 6. listopada kad je dijeljenje sv. Potvrde bilo zakazano za drugi dan 7. listopada u prijepodnevnim satima. Odgovor sam našla u monografiji “Gornja Jelenska”, tiskanoj 2002. godine. U prilogu Ivana Pleše ‘Iz povijesti Gornje Jelenske’, na str. 131. piše: – Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 6. X. 1940. godine dijelio je sv. Potvrdu… U prilogu je fotografija s firme. Na slici se vidi da su ljudi odjeveni u laganiju jesensku odjeću, što nam govori da je bio ugodno topao jesenji dan kako i piše u Spomenici.
Znači, kad je nadbiskup Stepinac završio dijeljenje sv. Potvrde u Jelenskoj, isti je dan svojim crnim fordom preko Popovače i Križa stigao u Ivanić oko 15 sati poslijepodne.

Nevenka Kauzlarić