Priče o životu u starom Ivaniću pripovijedali su i pisali sami Ivanićgrađani. Uz svaki je naslov istaknuto tko je bio pripovjedač, a tko zapisivač, kao i imena pisaca koji su priče pisali posve individualno. Tu su ispričani osobni doživljaji pojedinaca prije 50 ili 60 godina, dakle u mladosti njihovoj, ali i doživljaji njihovih roditelja i djedova, te razni događaji u Ivaniću još u ...
Prolazniče, unuče ivanićke djedovine,
ne brzaj, ne juri pored mene slijep i gluh
uskom uličicom starinskom!
Zastani večeras i uđi u moje ostarjelo srce
od tesane hrastovine!
U ladici kuhinjskoga rasklimana stola
naći ćeš svijeću lojanicu.
Upali je i obasjaj prošlost moju!
Oko lelujava plamena svijeće okupit će se preci
tvoji i moji.
Dobra baka Janica pokrit će stol našitim stolnjakom ...
Tump, tump, tump! ravnomjerno su poskakivala velika, drvena dječja kolica po novim stubama tek izgrađene kuće opančara Đure Rodića. Na veliko iznenađenje skamenjenih ukućana, kolica su se u dvorištu dočekala na sva četiri visoka kotača kao da su se čitav svoj količki život pripremala za tu predstavu. Prestrašeni pernati stanovnici dvorišta podigoše prašinu ...
Iznad ulaza, na našoj kući, koja se nalazi u Savskoj ulici broj 8 u doba mojega djetinjstva stajao je natpis STJEPAN ŠOBAK – POSTOLAR. To je bio moj tata, izuzetno marljiv i poštovan majstor. U Ivanić Tvrđi postolare su nazivali šusteri. Općenito, naši su očevi i djedovi imenovali predmete, obrtnike pa čak i radnje njemačkim riječima. Moj je otac krojio i šivao gornje ...
Dug je bio put jednog Nosića od Ljubuškog do Ivanić Tvrđe gdje je izučio postolarski obrt. Još je duži put bio put stvaranja takozvanog boljeg života radi kojega se i doputovalo iz kamena krša u plodnu ravnicu. Druga je generacija Nosićevih dijelila sudbinu svih ivanićgradskih obrtnika. Ivanova djeca, Olgica i Zvonko, već treća generacija, u očevoj su se radionici igrali ...
Iznoseći svoje uspomene na dane djetinjstva i mladosti, naše drage starije sugrađanke, reći će nam:
- Naše dječje igre, učenje i druženje u pučkoj školi, pa zamke puberteta, bile su nam zajednička sudbina. Tek udaje i političke okolnosti za II. svjetskog rata, odredile su svakoj od nas drugačiji, individualan životni put.
Ako ne prolazimo “slijepi i gluhi” pored starih čardaka, nadgrobnih spomenika, vitraja na crkvi, stare bravarije i lončarije, od njih možemo nešto i naučiti. To se odnosi i na stare zemljopisne karte, fotografije, spomenare, poštanske razglednice, zabilješke i obiteljske albume. Oni su čuvari vremena.
Krojački je naučnik Tomina ispijao posljednje gutljaje šabesa u Škrnjugovoj birtiji kad je crna parnjača reskim zvukom najavila dolazak večernjeg vlaka iz Zagreba u Ivanić Grad.
- Moram pred cug! - rekao je Tomina nešto mlađemu kovaču Iveku.
- A zakaj? - iznenadio se Ivek.
- Gazda mi je rekel da dojdem pred njega. Otišel je po robu za šnajderaj.
- Samo polako.
Nama pučkoškolcima tridesetih godina dvadesetoga stoljaća svaki je blagdan dobrodošao. Naša je župna crkva za određene vjerske svetkovine pripremala svoj već tradicionalan program u kojega su se uključivali gotovo svi Ivanićgrađani. Za nas je đačiće bilo najbitnije da na dane svečanosti ne sjedimo u školskim klupama ispred učiteljice stroga ...
Zadnja travanjska večer 1924. godine bila je ugodno mlačna u šarampovskim i lonjskim ulicama uz sam Ivanić-Grad. Danas su te ulice dio Grada Ivanića. Procvali su jorgovani širili opojan miris uz staze i putove. Nebo se raskošno okitilo svemirskom rasvjetom. Idealna prilika mladićima, noćnim ptićima, da po staru običaju za Prvi maj jorgovanom okite ulična vrata svoje ...
