Dug je bio put jednog Nosića od Ljubuškog do Ivanić Tvrđe gdje je izučio postolarski obrt. Još je duži put bio put stvaranja takozvanog boljeg života radi kojega se i doputovalo iz kamena krša u plodnu ravnicu. Druga je generacija Nosićevih dijelila sudbinu svih ivanićgradskih obrtnika. Ivanova djeca, Olgica i Zvonko, već treća generacija, u očevoj su se radionici igrali šustera (postolara). Tobože su popravljali posve neuporabive cipele, navlačili ih na drvene kalupe, šilom bušili rupice na koži, i u potplate zabijali drvene klince, pa onda važno čekićem lupkali po cipeli. A stara je cipela bila ružna i tvrdokorna. Od otpadaka kože krojili su si zamišljene ukrase, lijepili ih i njima obogaćivali svoj skroman inventar igračaka.

I sve u šali, malo pomalo, uvježbali ruku i oko, pa su si znali sami popraviti cipelice ili sandalice. No, kako je Ivanić-Grad bio prepun postolara, a k tomu im je još i Batina industrijska roba bila velika konkurencija, jednoga je dana otac Ivan okupio obitelj i odlučno rekao: “Moramo napustiti obrt koji je u Ivaniću prehranio moga oca i vašega djeda. Otvorit ćemo gostionicu.” “Bili smo žalosni”, sjeća se gospođa Olgica. “Stariji i tete Munđakove su me tješili: ‘Vidiš da šusteraj više ne ide. Treba vas otac postaviti na noge. Od čega? Ti si pametna, snaći ćeš se i v birtaškom poslu.’ I krenulo je.
“Moji su roditelji otvorili gostionicu u prizemlju Miškulinove kuće gdje je danas Gradska kavana na Trgu Vladimira Nazora. Ubrzo smo uz gostionicu otvorili i kuhinju. Kod nas su se hranili neoženjeni učitelji, profesori, liječnici i činovnici koji su u Ivanić-Gradu bili zaposleni i stanovali u iznajmljenim sobama. Kuhinja je bila velika obaveza. Kad se moja mama razboljela, kuhala sam ja, ni djevojčica više, ali ni odrasla djevojka još. Koliko sam samo puta trčala stubištem na kat gospi Miškulinki, rođenoj Basariček, da mi kaže kako dalje, jer ona je sve kuharske recepte znala napamet. ‘Pazi da ne presoliš, ovo malo poštaubaj (posipaj brašnom) neka lagano kipi, dodaj malo papra, na kraju stavi dvije žlice vrhnja… Ovako se kuha ričet, onako gulaš, ovako špinat’, sipala je moja susjeda kuharske savjete, a meni suze na oči.
Poslije objeda čekalo me brdo tanjura, čaša, zdjela, jedaćega pribora, a u ivanićkim kućama toga vremena ni vodovoda, ni sudopera. Vodu smo grijali na štednjaku u veliku loncu ili u ugrađenu vodospremištu uz štednjak. Zagorjele zdjele i potamnjele noževe ribali smo bijelim pijeskom ili pepelom. Poslije dugotrajnoga pranja posuđa prsti su mi na rukama bili natečeni, crvenkastoplavičasti. Zatim je još trebalo pomesti kuhinju ili je prebrisati vlažnom krpom i svaku stvar staviti na svoje mjesto.

Određene dane u mjesecu naveliko smo prali posteljinu, kuhinjske krpe i stolnjake, a bilo ih je što iz našega domaćinstva, što iz gostionice. Iza opkuhavanja u kotlu i ručnoga pranja na rifljači, sva sam ta platna nosila na glavi u drvenu koritu na rijeku Lonju. Uz rijeku su za nas pralje bile postavljene drvene daske. Rijetko mi se dogodilo da tamo ne bih zatekla neku vršnjakinju. U društvu je bilo ljepše, a činilo mi se i lakše raditi. U čistu riječnu protočnu vodu umakale smo komad po komad platna opkuhana u sodi ili lužini pa njime udarale po udubljenoj strani korita tako dugo dok se niz korito nije cijedila čista voda. Zimi smo hukanjem zagrijavale svoje natečene crvenkastoplavičaste prste.
Kao mnoge moje vršnjakinje i ja sam jedva dočekala nedjelju da odjurim u naš spasonosan park, pa da se tamo pjesmom i smijehom izliječim od tjednih napora. Francek Hermeščec, Franc Čaržavec, Marijan Blažur, Marijan Đunđenac, Franjo Čuček, Drago i Joža Hiblovi, Vilko i Zlatko, sinovi mlinara Krečija iz Kloštra, pa mi cure Milica, Micika, Albina, Božena, Nena, Danica… bili smo mladost, radost i pjesma. Dragi moji, kako vas još uvijek volim i s tugom mislim na vas. Uvijek je netko od mladića koji su znali svirati došao s gitarom. Prije večernjice smo parkom šetali, a poslije večernjice posjedali smo oko našega najdražeg kamena stola. Najprije su dečki ispucali svoje štosne šale koje smo popratili grlenim smijehom. Zatim smo razmjenjivali zagonetne poglede i nedovršene rečenice, a mi smo cure znale koji je kojoj uputio značajan pogled. Najprije tiho pa sve glasnije uz pratnju gitare parkom su se razlijegale naše pjesme:
Za tvoje crne oči,
sve bih dao ja…
Koliko te srce moje ljubi,
ne mogu ti reći…
Tihi vjetar poljem piri,
a na zemlju pada mrak…

S kupanja na Savi. Albina, Olga, Vilko, Milica, Zlatko, Micika i još neki, društvo mladosti i radosti. “Malo smo se praćakali u vodi pa onda sunčali na pijesku. Kako nam je malo trebalo da budemo sretni…”

i druge popularne pjesme tridesetih godina dvadesetoga stoljeća.
” Kako nam je malo trebalo da budemo sretni”, priča gospođa Olgica. “Ni danas mi nije jasno kako se nas sedmero uspjelo ugurati u prikolicu BMW motorkotača kojega su imali Krečijevi dečki, pa njime ravno na Savu preko Posavskih Brega i Dubrovčaka. Niti nam je smetala prašina, niti drndava cesta do Save. Tamo bismo si ispekli malo mesa na vrbovu pruću uz žar, onda se praćakali u vodi, plivali, gnjurili, malo se posunčali i doma.Ili recimo na Duhovski ponedjeljak. Okupilo se društvance. Ja bih uzela svoju harmoniku, uprtila je preko ramena i lijepo pješice uputismo se u Sobočane. Svima su nam bile dobro poznate poprečne staze preko livada kojima smo izbili na kloštransku cestu kod Crvenoga kipa. Odatle je vodio puteljak do kapelice Svetoga Duha. Mnogo je Ivanićgrađana tamo imalo vinograde i klijeti. Svuda smo bili dobrodošli.
A onda se jednoga dana u naše živote umiješao Amor. Sve je bilo dobro dok je Amor odapinjao svoje strijele od srebra kovane na mjesečini. Mladi ranjenici u srca brižno su čuvali tajne i glumili ravnodušnost pred susjedima i roditeljima. Ali kad se bog ljubavi raspalio, pa počeo gađati srca suncem pozlaćenim strijelama, otvoreno pred svima na korzu ili u parku, mladi su glumci pokleknuli. Lovci na znakovite poglede i osmjehe, odmah su znali o čemu se radi. Najprije se o njima šušketalo i šaputalo da bi se najzad glasno upitalo: ‘Onda je l’ bu kaj od tvoje Mice, Štefe, Drage, ove i one i onog šusterovog, šnajderovog, kovačevog, ovog ili onog sina?’ Zbunjena mati obično bi odgovorila: ‘A ‘ko bi to znal kaj je komu suđeno. Još je do toga daleko.’ ‘Do toga daleko’ značilo je do ozbiljne prošnje i zaruka. Poslije takvih dijaloga uzrujane su majke povišenim tonom pozvale kćeri na raport. ‘A tko ti je taj? S kim si to bila? Je l’ ti ne znaš doma na vreme?’
‘Pa znaš da sam bila u parku sa curama. Čim je zazvonilo Pozdravljenje, ja sam prva otišla’, odmucala je izdana kćer. Tko li ju je samo izdao? Otac bi uvijek zagrmio zadnji: ‘Kaj se mene tiče ta, ta i ta. Ti imaš biti doma odmah iza Pozdravljenja i šlus!’ “

Nosićevi su kao i mnogi drugi Ivanićgrađani u nedjelju poslijepodne sjedili pred svojom kućom na dugačkoj drvenoj klupi. Olgica je na vrijeme dobrzala iz parka i sjela na klupu. “Ja na klupi, a moje je srce ostalo u parku. I glava mi okrenuta prema crkvi. Iz parka još dopiru čarobni zvuci: Koliko te moje srce ljubi, ne mogu ti reći… Suze samo klize, a otac još jedanput izdaje kratku zapovijed: “Nikaamoo!”
“A evo što me i danas boli. Kad sam već bila odraslija, smjela sam do određenoga vremena navečer ostati na plesu. Kolegica i ja radosne odlazimo u život. Na nogama nam salonke. Bez ikakva ozvučenja savršeno dobro čujemo što se svira. Smjenjuju se tango, valcer, polka, sving, fokstrot… Iza svakog plesa salonke nam sve tješnje. Moramo kući. Čim smo izašle na ulicu, skidamo pretijesne cipele s natečenih nogu. Idemo kući bose i smijemo se. Spotičemo se o kamenje na cesti. Nije to ništa. Kad će opet biti zabava? pitamo jedna drugu, držeći se ispod ruke.

“Glazbeni sastav” naših Ivanićanki nastupit će na maskenbalu: Danica Šobak, Micika Motik, Ivka Meštrović, Milka Zajec, Olga Nosić i “vođa” benda Jelka Stipić, a la variete revija

Cure, Biserka Šantić i Olga Nosić spremne za fašničku zabavu u Sokolani. Tamo će staviti krinke na lice.

Za vrijeme rata (II. svjetskog) gostionica i kuhinja su u našoj sadašnjoj kući. Kod nas su se hranili vojni časnici. Jedan je od njih postao moja sudbina. Na mojoj su svadbi bile sve moje najbolje prijateljice. A kako i ne bi. Ta uvijek smo zajedno bile na izletima, na Savi, u berbi, šetale parkom, išle na Mariju Bistricu, jednako se kostimirale za maskenbal. Poslije rata moje prijateljice prestale su biti moje prijateljice. Udaje su nam odredile različite društvene statuse. Boli me to i danas 55 godina po završetku rata.”

Pripovijedala Olga Cvetković-Nosić
Napisala Nevenka Kauzlarić
Napisano 2000. godine