Krojački je naučnik Tomina ispijao posljednje gutljaje šabesa u Škrnjugovoj birtiji kad je crna parnjača reskim zvukom najavila dolazak večernjeg vlaka iz Zagreba u Ivanić Grad.
- Moram pred cug! – rekao je Tomina nešto mlađemu kovaču Iveku.
- A zakaj? – iznenadio se Ivek.
- Gazda mi je rekel da dojdem pred njega. Otišel je po robu za šnajderaj.
- Samo polako. Cug ti je još na Bortovu bregu. – Ivek je po jačini zvižduka znalački procijenio udaljenost vlaka do postaje u Ivanić-Gradu.
Sunce se spuštalo iza tmasta oblaka. Kad sunce zalazi za oblak, govorahu naši stari, bit će promjena vremena.
- Samo da strele ne pucaju i ne pada solika – zabrinuto je mumljao Tomina.
Po uhodanu dnevnom rasporedu, musliman Suljo sjeo je pred svoj šator što ga je bio postavio do samog stovarišta drva, uz željezničku prugu, nedaleko od Škrnjugove kuće. Njegova družica Kata donijela mu kahvu u džezvi, fildžan i polić rakije. Suljo je večernji užitak dopunio čibukom duhana. Kata mu pokazala svoje karte za gatanje i rekla:
- Večeras ću potražiti mušterije u hotelu “Dado”.
“Dado” je bila gostionica i prenoćište u jednom čardaku u staroj jezgri Ivanić Tvrđe. Suljo je ravnodušno mahnuo rukom i sav se predao staru ritualu.
Kolovoška je ljetna večer izmamila pred kolodvorsku zgradu redovne i one rjeđe šetače. Tu se dočekivalo i ispraćalo znane i neznane putnike. Osim šefa postaje, pred vlak je obavezno dolazio poštanski službenik da bi iz poštanskoga vagona preuzeo poštu zapakiranu i zapečaćenu u platnenim vrećama. I dvojica su žandara redovito dočekivala vlak.

Željeznička postaja u Ivanić-Gradu s početka 20. stoljeća. Na ulazu u grad na velikoj je crnoj ploči pisalo staro ime mjesta: Ivanić Tvrdja. Lonjskopoljskom prugom vlak je prvi put prošao kroz Ivanić 1897. godine.

Njihovim pogledima ništa nije smjelo promaknuti. Kad bi se lokomotiva “mađarica” zaustavila na drugom kolosijeku, najprije bi glasno zašištala vodenom parom, pa onda kroz visok dimnjak rignula crn dim s puno crvenih krijesnica. Na otvoru lokomotive pojavilo bi se garavo lice ložača koji bi se vragoljasto nasmijao, pokazavši čvrste bijele zube. Mlađim bi šetačicama bez pratnje dobacio kompliment, a zatim se prihvatio lopate kojom je iz tendera bacao ugljen u ložište stroja.
Iz vagona prvoga razreda izišlo je dvoje neobičnih putnika. Nitko ih nije prepoznao. Postariji je gospodin bio odjeven u crne hlače sa sivim prugama. Takav mu je bio i prsluk. Lagani crni sako držao je u jednoj, a kožnati kovčeg u drugoj ruci. Kad je odložio prtljagu i skinuo šešir da mu poravna obod, ukazala se ćelava glava s nešto sijede kose, ali mu je zato lice bilo obogaćeno njegovanim brcima. Gospodin je bio u društvu mnogo mlađe dame, malo punijeg stasa, kratko ošišane kestenjaste kose i krupnih smeđih očiju. U sumraku je bilo teško razaznati kakve su joj boje ljetna haljina, rukavice, damska torbica i “šimi” cipele. Mlađe su šetačice tvrdile da je bila u garderobi boje pijeska. Neobični su putnici zastali, okrenuvši se lijevo i desno, da se snađu. Zastali su i žandari.
- Ja ti kažem da su ovi iz Graca. Sigurno Šalkovićevi – rekao je žandar Mićan.
- A ja ti tvrdim da nisu. Da su to njihovi, već bi bricinka Reza bila tu na “banhofu”, kako ona kaže – odmudrovao je žandar Stevan.
Najzad su se zagonetni putnici obratili šefu stanice, gospodinu Vašku:
- Molimo vas, ima li tu u blizini neka gostionica gdje bismo se mogli malo odmoriti?
- Kako da ne. Eno tamo malo niže imate Starčevićevu birtiju. Vidite onu drvenu dugačku kuću, pokrivenu sivim biber-crijepom.
Putnici zahvale i krenu prema niskoj drvenoj kući s dvojim ulaznim vratima, klupom pred kućom i željeznim šipkama na malim prozorima.
Neupadljivo su ih pratili žandari. Mlada je dama odmah uočila lončanice sa sobnim cvijećem u prozorima, a gospodin Sulju pred čadorom.
- Gle sliku iz Mažuranićeva epa! – nasmijao se.
U gostionici je bilo veselo. Za jednim su stolom obrtnički pomoćnici prepričavali zgodu s krađom žandarovskih kokoši u Kloštru.
- Kad ti ujutro uzme gazdarica lončić kukuruza i uputi se prema kokošinjcu. Otvori vrata na kokošinjcu i – ništa. Tišina. Ni jedna kokoš nije prhnula na dvorište. Ženi udari krv u lice. Pa gdje su kokoši? Zaviri u kokošinjac. U jednomu se kutu skutrio prestrašeni pijetao. O vratu mu obješena nekakva cedulja. Gazdarica uhvati prestrašena i ponižena pijevca i pročita poruku: “Dobro jutro! Dobar dan! Mene je sram što sam sam. Moje su žene u Zagreb odvedene.” – Kroz otvoren prozor gostionice prasnuo grleni smijeh na ulicu pa se rasplinuo negdje u zraku. Na ljepljivoj traci koja je sa stropa visjela uz petrolejku, zujale su uhvaćene muhe. Kad su u prostoriju ušli elegantni putnici, smijeh se naglo prekinuo. I kartaši su načas odložili karte. Prvi se snašao Antun Škrnjug, vlasnik gostionice.
- Moj naklon i kisdihand milostiva! – pozdravio je došljake.
Putnici su sjeli za jedan slobodan stol. Gospodin je najprije maramicom obrisao stakla na naočalama, a onda iz maloga džepa na prsluku izvadio zlatan sat koji je bio pričvršćen zlatnim lančićem o prsluk. Otvorio se poklopac na satu.
- Znaš, nije tako kasno, samo da nije daleko – rekao je mladoj zabrinutoj ženi.
- Je, ljudi, bome je to nekakvi fini gospon. Ste videli zlatnu vuricu! A morti ima i zlatne okvire na cvikerima – komentirala su dva mlada opančara.
Uto su stigli i žandari i sjeli za svoj stol. Najprije su kratko porazgovarali s gazdom. On je samo slegnuo ramenima i rekao:
- Nemam pojma! – i odbrzao k zanimljivim gostima.
- Izvolite, gospodo!
- Što imate za večeru? – upitali su zagonetni gosti.
- Možemo vam ponuditi gulaš s domaćim rezancima i salatu. Možemo vam ispeći šnicle s restanim krumpirom.
- A imate li možda sira s vrhnjem? – upitala je lijepa mlada gospođa.
- Marija, – obratio se gostioničar svojoj supruzi u kuhinji – ima li sira s vrhnjem?
- Ima, ima – odgovorila je Marija.
- Ja sam se odlučio za gulaš s rezancima i salatu.
- Marija, jednu porciju gulaša s rezancima i šalatom i jednu porciju sira s vrhnjem – prenio je gazda narudžbu supruzi kuharici.
- A ti, Mica, – zapovjedio je otac Antun svojoj starijoj kćeri – donesi čisti stolnjak, nadstolnjak i zemi onaj bolji beštek! Buš prostrla stol v maloj sobi.
- Kaj pak to sad znači? – začudile se majka Marija i kći joj Mica. Marija je provirila kroz otvor na zidu između kuhinje i lokala da vidi kakvi su to ekstra gosti. – Jezuš na, otkuda su se ti smogli! – zaprepastila se. Mica je ušla pravo u gostionicu da ih vidi. Usput je iskoristila priliku da razmijeni pogled i smiješak s mladim opančarom Vužarom.
- Žele li gospoda nešto popiti prije večere? – upitao je gostioničar Škrnjug.
- Ja bih jedan špricer, – rekao je gospodin – a dami, bite, donesite jedan krahl.

Dok su čekali večeru, gospodin je iz putne torbe izvadio specijalnu vojnu kartu.
- E, moj Mićane, ja sam si odmah mislio da su to špijuni – izvalio je žandar Stevan i pažljivo prstima izvadio duhan iz cigaretdoze pa ga polako raspoređivao na tanki cigaretpapir. Jezikom je navlažio rubove papira i končno smotao cigaretu. Bio je to dobro uvježban obred prije pušenja. Gospodin je po vojnoj specijalki šarao očima i prstima odmjeravao udaljenost između nekih mjesta.
- Po mojoj procjeni – obratio se mladoj gospođi – ima jedno četiri kilometra. Ne poznamo kraj, kuda ćemo sada po mraku? Pitat ćemo da li možemo ovdje prenoćiti.
Uto su se pred vratima birtije zaustavila ciganska zaprežna kola. Gazda je izjurio pred njih na ulicu.
- Da mi niste ulazili u lokal! Popijte v dvorišću kaj mislite i nestanite!
- Šta je sad, gazda – razrogačile oči Ciganke Mara i Persa.
- Žandari su tu – snašao se gospon Škrnjug. I dok je trepnuo okom, Cigani su nestali.
- Stol je prostrt, izvolite, gospodo, u drugu sobu! – lagano se naklonio Škrnjug.
Mala je sobica odisala čistoćom. Kroz otvoren je prozor, odijeljen tek laganom zavjesom od ulice, dopirao ugodno rashlađen večernji zrak.
- Sobica mi djeluje poput skromne školjke u kojoj se nalazi blistav biser – primijetila je mlada žena.
“Blistav biser” odnosilo se na stolnjake, tanjure, čaše i jedaći pribor.
- Kao u “Imperijalu” u Frankopanskoj ulici – simpatična je žena dopunila svoje zapažanje. Žandari su pravovremeno sjeli na klupu pod prozorom sobice. Poslije obilne i ukusne večere, elegantni je stranac pozvao vlasnika gostionice:
- Gospodine Starčeviću, imamo jednu molbu!
Gazda se nakloni i reče:
- Ja se zovem Antun Škrnjug.
- A nama su rekli: Starčevićeva birtija – ispričavao se stranac.
- Je, tak nas si ovde zoveju. To je zato, znate, kaj sem ja starčevićanec po opredelenju. A i ime mi je Antun, bumo rekli kak Ante.
- A tako! – razvedrilo se lice otmjena stranca.
- Dozvolite da se i ja Vama predstavim: Ja sam Stjepan Bahun, arhivski činovnik kod Suda u Zagrebu i također starčevićanac. Dama je moja kći Anka Hafner – lagano je kimnuo glavom gospodin Bahun.
- Milo mi je! Odmah sem videl da ste pravi. Ali, Vi ste hteli nekaj pitati.
- Htjeli smo pitati bismo li mogli kod Vas prenoćiti?
Gostioničar Škrnjug je zakolutao očima i rekao:
- Znate kaj, o tome se budete dogovorili s mojom ženom. Marija, odi sim! Gospodin bi te nekaj pital.
Invalidna Marija, čije je radno mjesto bilo kod kuhinjskoga štednjaka, ustala je sa svoga stolčića i uz pomoć štapa otišla u sobicu za izuzetne goste. Gospodin Bahun je najprije pohvalio ukusnu večeru, na što je Marija odgovorila:
- To vam je nama Čehinjama v krvi. Da sem prije znala kakve goste bumo imali složila bi vam knedličke uz gulaš. Čujem da bi me nekaj hteli pitati.
- Da, pani maminko. bismo li mogli prenoćiti kod vas?
- Uhu! Mi imamo jednu malu sobicu za goste. Ali najte zameriti, moram vas pitati, a kaj ste si vi? Ipak čovek mora znati kak složiti postelje.
Da pojednostavi čitavu situaciju, gospodin Bahun je objasnio:
- Ovo je moja kći Anka i imenovana je za učiteljicu u Šarampovu Gornjem. Ja sam njezin otac i samo je pratim na putu. Kak stoji u špecijalnoj vojnoj karti, taj Šarampov je dosta daleko od Ivanić Tvrđe. Već je mračno, a mi ne poznamo put.
- Joj, gospon dragi, da ste nam to barem odmah povedali. Odite z menum van pred hižu. Poglečte onu zidanicu na kat, levo, mam prek štreke. To vam je šarampovska škola. Još se pri učitelju Ciliju svetli.
Bio je to trenutak olakšanja za sve. Radosno i široko nasmijali su se tatek Stjepan i kći Anka. Odahnula je gazdarica Marija, koja ipak nije bila načistu kako ih smjestiti. Zajedno “v mali šlafcimer” ili nekako drukčije? Tu joj je pamet stala od kombinacija. A kamo s ukućanima ako im izda obje sobe? Odahnuli su i žandari. Otišli su dalje s jednom bubom u ušima. Buba se zvala “starčevićanci”.
Cilijeva je supruga krpala čarape. Dragutin Cili, ravnajući učitelj šarampovske škole, pregledavao je Školsku spomenicu. Kolovoz je pri kraju. U Spomanicu treba upisati novi naslov za novo poglavlje: Školska godina 1920/21.
Učiteljeva kći Nada živopisno je pripovijedala o izgledu otmjenih putnika koji su sišli s večernjega vlaka. Sina Tomislava nije zanimao njihov izgled, već tko bi oni mogli biti.
- Pa kamo su otišli? – upitala je majka.
- U Starčevićev bircuz – odgovorila je Nada.
- Da su Šalkovićevi , Rubetićevi, Mirtovi, Hubenijevi, – Cilijevi su nabrajali sva poznata prezimena u Ivaniću – netko bi ih dočekao. Možda imaju kakva posla u Magistratu. – Možda ovo, možda ono, nagađali su svi članovi Cilijeve obitelji pa odustali od rješavanja nerješivog.
Uto je netko pokucao na velika školska vrata. Tko je sad u ovo doba? uznemireno su se pogledali ukućani. Učitelj Cili oprezno je otključao školska vrata. Došljaci se predstaviše. U kuhinju je dopirao srdačan smijeh. Kad je domaćin otvorio kuhinjska vrata, Nada je zaprepašteno lanula: – Joj, to su oni!
- Hvala Bogu! Konačno! Evo, stigla nam je dugo očekivana kolegica, učiteljica Anka Hafner, rođena Bahun, u pratnji gospodina oca.
Cilijeva se supruga posve smela. – Da smo znali, došli bismo pred vas. Evo, sjednite ovdje, sjednite ondje. Za večeru bi vam mogla složiti… ovaj pripremiti – petljala je, ali nije dovršila rečenicu, jer je gospodin Bahun izrekao ono spasonosno:
- Hvala Vam lijepa! Upravo smo večerali kod gostioničara Škrnjuga, vašega Starčevića.
Sutradan prijepodne, a bio je subotnji sajmeni dan u Ivaniću, novost je velikom brzinom ušla u sve ivanićke čardake, obrtničke radionice, birtije i trgovine. No, jedna važna stvar ipak nije do kraja bila riješena. Nitko nije točno znao reći kako izgleda nova učiteljica, jer se izjave večernjih šetačica s kolodvora nisu posve poklapale. Ni gospa Starčevićka i gospon Starčević nisu je vidjeli istim očima. Tatek Bahun se vratio u Zagreb, a učitelj Dragutin Cili napisao je u Školsku spomenicu: “Od 1. rujna 1920. godine u Pučkoj školi Šarampov Gornji počinje s radom učiteljica Anka Hafner, rođena Bahun, imenovana…”
U nedjelju, poslije večernjice, korzom je šetalo neobično mnogo Ivanićgrađana. Konačno se pojavila i ona, nova učiteljica, u pratnji gospođe Cili. Bila je odjevena u ljetni kostim od sirove svile, šampanj boje. Torbica, rukavice i cipele, sve šik, u skladu s kostimom. Frizura kao na reklamnim slikama za francusku kozmetiku. Na bjeloputu licu isticale su se krupne oči neobična sjaja. Na korzo je došao zgodan, mlad nastavnik u Industrijskoj školi koja se upravo te godine gasila da bi umjesto nje bila ustanovljena Građanska škola sa sveobuhvatnijim nastavnim programom. Cilijeva se supruga potrudila da ih međusobno upozna. Ljepotan Eduard Babić srdačno je pozdravio novu, elegantnu kolegicu i duboko joj se zagledao u oči. Otprve je zapazio da ima sitne zelenkastosjajne točkice u desnome oku. Kako čudesno lijepo oko! razmišljao je navečer o kolegici.
- Sviđa mi se ta žena – govorio je sam sebi.
Od Cilijevih je doznao da je Anka bila učenica zagrebačkoga Liceja za djevojke. Govori njemački i francuski. Trebala je studirati medicinu ili farmakologiju, ali neke nove, neplanirane okolnosti izmijenile su njezin život. Naknadno je položila metodiku i pedagogiju da bi se mogla zaposliti kao učiteljica.
- Zanimljivo, neke nove okolnosti – analizirao je kolega Babić.
- Ali što ja toliko razmišljam o njoj, pa ona je udana – tjerao je Eduard sliku zanosne žene iz svojega srca, a ona mu se uporno vraćala na silnicama zelenkastih točkica iz smeđega oka.
Eduard Babić, šarmantan, uglađena ponašanja i izrazito lijep čovjek, svirao je bugariju, pa se brzo uklopio u kulturni i društveni život mjesta. Bio je najpoželjniji zet u bogatijim ivanićgradskim kućama koje su imale kćeri za udaju. No, on bi se i mlađim i starijim sugrađankama uvijek jednako srdačno nasmiješio, podigao šešir u znak pozdrava, uz neizostavno: – “Moj naklon!” ili “Kisdihand!” Ukratko, bio je istovremeno nadohvat ruke i neuhvatljiv. Učenice Građanske škole, petnaestgodišnjakinje, bile su mahom u njega zaljubljene. Načulo se da gospodin Babić materijalno potpomaže svoju bližu rodbinu u Slunju, da tamo ima zeta Ukrajinca koji je poslije Oktobarske revolucije u Rusiji pobjegao kao ozloglašeni “kapitaljist i antidjeržavnij eljement”. U Slunju se skrasio, oženivši se Babićevom sestrom.
Nova učiteljica Anka svojom je pojavom i garderobom bila osvježenje u crkvi svetoga Petra na nedjeljnim poldanjicama i sušta suprotnost učiteljici Štefaniji Omerzo, koja je sva u crnom i nepomična u klecalu sličila gavranu. Nije moglo proći neprimijećeno da je suprug Zvonko, lijep kao glumac, sve rjeđe posjećuje. Starije su pak i iskusnije žene uočile da je nova učiteljica noseća, kako se onda govorilo za trudnicu. I zaista: iste 1920. godine u prosincu rodila joj se prva kći Dagmar. Dvije godine kasnije rodila je drugu kćer Tatjanu.
Šarampovska je učiteljica govorila, čitala i pjevala zvučnim altom.
- Kako vi, gospođo, imate lijep glas i dobar sluh – hvalili su je domaći pjevači koji su pjevali na korušu i na raznim priredbama.
- To sam valjda naslijedila od talijanskih predaka po očevoj liniji – ponosno bi objasnila učiteljica.
Anka Hafner je najprije stanovala u nekoliko privatnih stanova u Ivanić Gradu, no ubrzo je dobila stan u takozvanoj gradskoj kući. Bila je to dugačka, solidno građena zidanica na kat, u staroj jezgri Ivanić Tvrđe, nekadašnja kuća gradonačelnika Đure Kundeka, koji ju je oporučno ostavio gradu nakon svoje smrti. U gradskoj je kući već stanovalo nekoliko zanimljivih stanara. Među njima je bio i Eduard Babić. Sedam godina poslije dolaska u Ivanić Grad, raspao se papirnati brak gospođe Anke.
Ni jedna poplava u Ivaniću, ni tuča u vinogradima, čak ni potres početkom stoljeća, nisu tako zaprepastili, ozlojedili i povisili krvni tlak zaljubljenim gospodičnama kao vijest:
- Jeste čuli da se ženi profesor Edo Babić?
- Ma najte mi reći! A s kim? – pitale su ojađene kandidatkinje.
- S učiteljicom Ankom – kratko bi odrezale sveznalice.
Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, već prilično ostarjela Ivanićgrađanka, gospođa Danica Benić, ispričala je:
- Jednoga je jutra prije prvoga nastavnog sata u razred banula vijest da se ženi naš najljepši, najbolji i sve naj-naj – profesor Edo Babić. Kako smo skoro sve u njega bile zaljubljene, zanijemjele smo, ili – kako se to danas kaže – ostale bez teksta. Sve se u nama uskovitlalo, i ljubav i bijes, i suze i smijeh. Onda se kovitlac pretvorio u prkos, ponos, što li? “Ph! Vrlo važno!, pa i nije on baš nešto.” Kolektivni se zanos pretvorio u kolektivnu uvredu i najzad u ravnodušnost. Gospodične zrelije dobi mnogo su teže podnijele neočekivanu vijest. Teško je bilo pokopati svaku nadu, a još gore podnositi zlurade poglede i podsmijehe onih koji su već odavno znali da “s toga ne bu niš”.
Učiteljica Babić radila je u kombiniranim razredima i prije podne i poslije podne. U svakoj se kombinaciji nalazilo od 40 do 50 učenika, jer su šarampovskoj školi pripadala djeca Lonje, te Šarampova Gornjega i Šarampova Donjega. Uskoro je čuveni učiteljičin glas ohrapavio.
- Ako odmah ne prekinete ovako naporno raditi, po osam sati dnevno glasno govoriti, čitati, dozivati i pjevati, odoše vaše glasnice – bio je kategoričan liječnik dr. Šalek.
1935. godine umirovljen je ravnajući učitelj Cili, a za ravnajuću učiteljicu šarampovske Pučke škole imenovana je Anka Babić. 1941. premještena je u ivanićgradsku Pučku školu, koja se nalazila u istoj zgradi s Građanskom školom. Njezin suprug Eduard Babić bio je ravnatelj Građanske škole, a po potrebi je i predavao kemiju. U četveročlanoj obitelji Babićevih svatko je svoj radni zadatak obavljao vrlo savjesno, a živjeli su krajnje štedljivo. Odškolovali su obje Ankine kćeri i dalje novčano pomagali Edinoj braći u Slunju. Ratne 1942. godine poštar je gospodinu Babiću uručio preporučeno pismo iz Slunja. Kad su se sa slunjskih brda počele razlijegati pjesme: “Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest…” ili: “S Dona, s Volge i s Urala, visoko je zatreptala, pa na naše kape pala zvijezda crvena… “, prestrašeni Dmitrije Poljuljahov odmah je napisao šurjaku Babiću: “Pamagi šura! Od sličnih sam već bježao iz Ukrajine…” I šura Babić našao mu je radno mjesto na Građanskoj školi u Ivanić-Gradu. Ivanićgradski učenici Građanske škole dobili su novog nastavnika algebre, pedantnog nastavnika geometrije i nadasve izvrsna likovnjaka, jer je Poljuljahov i sam bio slikar pejzaža, a ležala mu je i grafika.
Izmijenjene društvenopolitičke okolnosti u Hrvatskoj 1945. godine nisu mimoišle ni ivanićku Građansku školu, koja je odmah bila preimenovana u Nižu gimnaziju. Njemački je jezik ukinut, a uveden je ruski. Dmitrije Poljuljahov, koji se nikada nije oporavio od udarca sudbine, povučen i posve osiromašen, sada je dobro došao. Ubrzo je imenovan za nastavnika ruskog jezika.
S Poljuljahovim su na satove ruskoga jezika, osim gramatike i službenih tekstova iz čitanke, ušli u razred kalakoljščiki na trojkama vilama. Trojke bi jurile kroz zidove učionice i izgubile se negdje u nepreglednoj snježnoj stepi. Za njima bi odlutao plavičastosivi pogled Ukrajinca. Tutnjala su kopita kozačkih konja s Dona. Sav u pozlati presijavao se car Saltan i druga lica iz ruskih skaski. Zabijelilo bi se usamljeno jedro i pjevali burlaci s Volge. Tada bi se razgalila slavenska duša Poljuljahova, široka kao Volga, ruskaja rjeka.
Jednom je učiteljica Anka Babić bila pozvana na sastanak Antifašističkog odbora žena, gdje joj je jedna važna drugarica zadala referat za sljedeći sastanak.
- Vi ćete, drugarice Babić, pripremiti referat o ulozi žene u borbi protiv mračnih sila buržoazije i kapitalizma.
Drugarica Babić je, došavši kući sa sastanka, sva usplahirena zavapila:
- Edo, što ću napisati?
- Ne znam, pitaj Dagmar! – bila je sva mudrost koje se mogao sjetiti dragi Edo. I Dagmar se prihvatila posla. Malo iz teoretskih postavki francuskih enciklopedista, malo iz teorije njemačkih socijalista, sklepala je nekako referat.
- Kako je bilo? – pitali su mamu kad je došla drugi put sa sastanka.
- Joj, da ste čuli! Kad sam čitala, jedan je čovjek svaki čas uzvikivao: “Tako je, drugovi i drugarice!” Poslije me nitko ništa nije pitao. Sastanak je završio uzvicima: “Živio drug Tito! Živio drug Staljin!”
Novo je vrijeme tražilo učitelja novog kova koji će, kako je tada bilo zacrtano u nastavnim programima, znati odgajati i obrazovati svestranu socijalističku ličnost. Zato su ivanićki nastavnici upućivani na idejnopolitičke kurseve, najprije u Bjelovar, onda u Čazmu, a naposljetku bi određene teme prorađivali na radnim zajednicama u Ivanić-Gradu i u susjednim školama. “Vaš je zadatak, drugovi, da organizirate proslave za Dan SKOJ-a, Oktobarske revolucije, Dan Armije, Dan Republike, Dan dječje radosti, 8. mart, Dan oslobođenja mjesta, Dan mladosti…”
- Strpi se još malo do mirovine – govorio je Edo umornoj i bolesnoj supruzi. – I, molim te, pazi da na Radnim zajednicama ne spomeneš više Sovjetski savez ili Staljina. Ni slučajno. Ni u šali.
Krajem 60-ih godina dvadesetoga stoljeća bivši Babićev učenik Milan Klasić bio je predsjednik Skupštine općine Ivanić-Grad. U urbaniziranu i industrijski razvijenu Ivaniću nicale su suvremene stambene zgrade. Pravo prvenstva pri dodjeli stanova imali su uposlenici u industrijskim postrojenjima pa politički moćnici. No, našao bi se gdjekoji stan i za neke druge zaslužne građane.
- Mislim da među zaslužne i ugledne stanovnike Ivanić-Grada spadaju Anka i Edo Babić. Babićevi su tu proveli čitav svoj radni vijek. Odgajali su i obrazovali generacije i generacije učenika koji su danas poznati radnici i intelektualci. Drug Babić je i sada aktivan član KUD- a “Posavac”, a radi i u večernjim školama. – Teško je bilo oboriti predsjednikove argumente. I Babićevi su dobili stan.
Gospodin Klasić reći će trideset godina poslije:
- I danas sam ponosan što sam bio u prilici da za te divne ljude učinim nešto korisno, da im se odužim u svoje ime i u ime generacije.
Komentirajući svoje životne putove, Babićevi su pak znali reći:
- Ovo nam je četvrta država u životu i šesto službeno političko stajalište, a učitelji su uvijek na stanovit način bili u službi države i aktualne politike. To je u neku ruku umjetnost preživljavanja. Eto, dočekali smo da u miru odživimo starost u svojem stanu.
Za toplih predvečerja šetali su Babićevi Ivanićem i uspoređivali ga s mjestom kakvo su zatekli dvadesetih godina dvadesetoga vijeka. Ušli su u obrtničko mjesto prepuno čardaka, mjesto u kojemu su se svi dobro poznavali, gdje su svi stanovnici bili u bližim ili daljim rodbinskim vezama. Obrtnički je kruh imao sedam kora. Stvaralo se dugotrajno i mučno. Takav kakav je bio, grad je imao neku draž, neku svoju specifičnu dušu. Kako su samo znali zablistati u tijelovskim procesijama, na svečanim vatrogasnim balovima, na maskenbalu, na korzu, gdje se Ivanićgrađanke elegancijom nisu razlikovale od bečkih modela u modnim časopisima.
Domaći bi se obrtnici u takvim prilikama znali preobraziti u uglađenu gospodu, pridržavajući se bontona stare dobre Wienerschule koja je poslije bila popljuvana kao nešto staromodno i dekadentno što ne priliči suvremenu čovjeku.
Roba i putnici prevozili su se na sajmove samo konjskom zapregom. Na sajmene dane Savskom su se ulicom kretala zaprežna kola u oba smjera: prema Posavini i prema Kloštru. Iza njih se polagano dizala prašina i još polaganije slijegala. Kod Jakušičkine birtije i u Kavurovu dvorištu pred birtijom stajali su raspregnuti konji privezani ularom za kola i čekali gazde da obave posao na sajmu i u trgovinama. Danas Ivanićem jure automobili, kamioni i autobusi. Konja možeš vidjeti samo na slici, na TV-ekranu  i u udaljenim posavskim selima.
Za dugih samotnih šetnja, kad bi se gospođa Anka iz prošlosti vratila u svoju svakidašnjicu, naglo bi stala i obratila se suprugu:
- Znaš, Edo, ja tu gotovo više nikoga ne poznam. I uopće se više ne znam snaći u raznim novotarijama.
Kad bi sreli nekoga poznatog iz starije generacije, Edo bi se nasmiješio, dodirnuo šešir, lagano kimnuo pa srdačno pozdravio ili odzdravio, kao i prije pedeset godina.
- Bili su gospoda i ostali su gospoda – hvalili su ih još malobrojni starosjedioci Ivanićgrađani.

Babićevi u sjećanjima učenika

“Gospodina Babića pamtim kao ravnatelja Građanske škole i Niže gimnazije u Ivanić-Gradu te nastavnika kemije. I meni je predavao kemiju. Bio je izuzetan čovjek: srdačan, pošten, autoritativan, strpljiv i vedre naravi. Meni i mojoj generaciji ostao je u sjećanju kao uzoran građanin, ravnatelj i nastavnik.
Po završetku studija postao sam nastavnik glazbenog odgoja na Osnovnoj školi u Ivanić Gradu i dirigent KUD-a “Posavac”. Gospodin Babić bio je tada predsjednik “Posavca” i aktivan član pjevačkoga zbora. Bio je jedan od najboljih basova koje sam u 40 godina rada sreo u “Posavcu”. Svojim je šalama na probama zbora i na gostovanjima zabavljao sve prisutne. Nije se libio obući narodnu nošnju i zasvirati bugariju u tamburaškom orkestru Društva. Kao njegov bivši učenik, kolega i suradnik, mogu reći da sam u životu sreo malo takvih ljudi, pa ga se i danas često i rado sjećam.”
(Berislav Kezele)

“O ukuhavanju voća, pripremanju pekmeza, džema, želea, o spremanju povrća za zimu, o uređenju ostave, jedanput zauvijek naučila sam od svoje učiteljice Anke Babić. Zahvaljujući njoj i danas znam kako se pripremaju gredice u vrtu i kad se što sije i sadi. Naučila nas je kulturi ponašanja na ulici i u društvu, a sama nam je bila primjer svojom naobrazbom kuturnim ophođenjem i jednostavnim, a opet elegantnim izgledom.”
(Blaženka Grgurić)

“Bio sam đak šarampovske škole. Kad je gospođa Babić postala ravnajuća učiteljica, s njom je na školi radila još jedna učiteljica, Anka Hotko. Za vrijeme velikog odmora, iznijele bi pred školu stolice, sjele i razgovarale na francuskom jeziku, pa mi znatiželjnici nismo ništa razumjeli. Kako je već onda bilo uobičajeno, na stolu pred učiteljicom stajalo je jedno pomoćno “pedagoško sredstvo”, šiba. No, ako vas je učiteljica isprašila šibom po turu, a to se nama dečkima znalo dogoditi, nismo se usudili kod kuće o tomu ni zucnuti, jer bismo još i od mame dobili sličnu “porciju”. Gospođa Babić nas je naučila cijepiti voćke i vinovu lozu. Naučili smo sve osnovno iz gospodarstva onoga vremena. Od drva smo izrađivali ukrasne i uporabne predmete za domaćinstvo. Temeljito nas je pripremila iz svih predmeta za daljnje školovanje u Građanskoj školi. Takvi se učitelji ne zaboravljaju.”
(Ivica Kauzlarić)

“Doživjela sam 2000. godinu prema računanju vremena od Kristova rođenja i 80. godinu osobnoga života. Među radosnije doživljaje ubrajam dane djetinjstva provedene u Pučkoj školi Šarampov Gornji. Imala sam sreću što sam bila učenica gospođe Anke Babić i prijateljica njezine kćeri Dagmar. Moja je učiteljica bila svestrana ličnost. Imali smo uzoran školski vrt i voćnjak. I sad u mašti vidim grmove lješnjaka, ribizla, ogrozda, pedantno uređene gredice i stazice, pa bogat, gotovo raskošan voćnjak. I u sve se razumjela. Bila je izvrsna učiteljica i iznad svega veliki čovjek.
Nikada nije pravila razliku između gradske i seoske djece, između djece bogatih i siromašnih roditelja. Sjećam se kako je za našu prvu pričest prikupljala novac kod ivanićgradskih obrtnika i trgovaca da bi nam kupila bijelo tanko platno. Sama nam je krojila haljinice koje su nam mame kod kuće sašile, a mi smo si ih same u školi izvezle. Sve jednako. Nešto mlađe generacije učenika sjećaju se da su se poslije prve pričesti vratili u školu na čokoladno mlijeko s kuglovom. Kuglove su za tu zgodu pekle učiteljičine kćeri Dagmar i Tatjana. Dragu gospođu Babić pamtim samo po dobru.”
(Ivka Gračan)

Sadržaj pripovijetke “Bili su gospoda i ostali su gospoda” nastao je zahvaljujući već davno preminulima pripovjedačicama: Anki Babić, učiteljici, Ruži Rodić, rođ. Vužar iz Ivanić-Grada i Ani Svilić iz Mostara.

Pripovijetka je tiskana u HKR Maruliću, broj 2, 2006.

Navenka Kauzlarić