Iznoseći svoje uspomene na dane djetinjstva i mladosti, naše drage starije sugrađanke, reći će nam:
-    Naše dječje igre, učenje i druženje u pučkoj školi, pa zamke puberteta, bile su nam zajednička sudbina. Tek udaje i političke okolnosti za II. svjetskog rata, odredile su svakoj od nas drugačiji, individualan životni put.
«Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da», pisalo je na sličicama ispod oka uokvirena u trokut iz kojega su izbijale pozlaćene zrake. Takvo Božje oko nas je gledalo iznad glavnog oltara u našoj župnoj crkvi. Ali, što ti je bilo Božje oko uvijek statično, prema crnu oku naše učiteljice Štefanije Omerzo. Crno oko ispod crna šešira u klecalu nasuprot nama đacima koji smo stajali u dvoredu kod glavnog oltara. S jedne strane dječaci, a s druge djevojčice. Nema nasmijavanja, nema naguravanja. Božje oko bi nam i oprostilo, jer je ono sigurno znalo da djeca ne mogu nepomično stajati po jedan sat, ali učiteljica Omrezo ne. Zato je u učionici na katedri stajala šiba.
Mi smo već u I. razredu učile na panama platnu križićima vesti (našivavati) abecedu i brojke. Učiteljica je nadzirala svaku učenicu. Svaki je križić morao biti našiven pedantno, uredno.
-   Da, bila je jako stroga, ali se je kod nje učilo i naučilo – sjećaju se gospođe Ane.
Poslije završene četverogodišnje pučke škole, većina je ivanićgradskih učenika nastavila školovanje u opetovnici. Nastava se u opetovnici odvijala samo u određene dane u tjednu. Tu se ponavljalo gradivo III. i IV. razreda i proširivala praktična znanja iz gospodarstva, domaćinstva, higijene i opće kulture življenja. Oni pak učenici koji nisu bili polaznici opetovnice, uz roditelje su učili raditi poslove u domu, u kuhinji, u vrtu, u vinogradu, u gostionici ili u trgovini, već prema tome čime su se njihovi roditelji bavili.
I škola i dom su bili uzori od kojih se učilo kako se treba ponašati na ulici, a kako na korzu. Nitko nije zamjerao mladima kad su se svi zajedno družili, pjevali, šetali ili se glasno smijali kod onog čarobnog kamena stola u parku. No, drugi su kriteriji vladali za ponašanje parova koji su se izdvojili iz društva i sami šetali. Sve dok nisu bili zaručeni, nisu se smjeli držati za ruke, ili ne dao Bog ispod ruke. Ipak, korzom ili grobljanskim putem znao je šetati jedan neobičan par na zgražanje i javnu sablazan dobro odgojenih građana. On visok, markantan, ona mnogo niža, ali feš cura, što je, je. On je nju zagrlio rukom oko ramena, a ona njega rukom oko pasa, čvrsto se pripivši jedno uz drugo. Nešto su si povjerljivo šaputali i smijali se.
«Kaj se ti duriju po korzu», zgražali su se naši dragi, stari Ivanićani ili kajkavski rečeno Ivančani.
-   Mi smo se djevojčice šuljale iza njih između kestena na grobljanskom putu i potiho se smijale – sjećaju se dvije Ane i smiju se, ali glasno.
-   Jedne je nedjelje na velikoj misi naš župnik Pero Cimermanović u molitvu za našega papu, biskupa i ostale, umetnuo i ovaj dodatak: ‘Pomolit ćemo se i za N. N.’, imenujući neobične šetače, ‘da im Bog prosvijetli pamet kako više ne bi svojim ponašanjem sablažnjavali dobro odgojenu našu građansku mladež’. Glave su se u crkvi samo okretale i kimale što u znak odobravanja, što u znak čuđenja. Glasno se nije nitko smijao. To bi bilo nepristojno, ali su zato mnogi na usnama držali maramice.
Ha, ha, prava provala smijeha i komentara odjekivala je parkom i ulicama.
Kad su naše djevojčice malo odrasle, mame su ih upisale u tečaj krojenja, šivanja i štikanja, što je organizirao Singer u jednoj iznajmljenoj sobi stare Klasnićeve kuće. Šivalo se na singericama. Poslije je u toj prostoriji bila mesnica Mate Klasnića. Danas je tamo jednokatna zidanica Zlatka Klasnića.
-   Kad smo bile starije, družile smo se s generacijom na korzu i u parku kod našeg stola. Drago Belošević i Franjo Polak su svirali, a mi svi zajedno pjevali:
Sinoć kad je pao mrak, sjela cura na sokak…
Ponoć, ponoć već je davno prošla, a Marjana
nije došla na prvi randevu…
Tri palme na otoku sreće, gdje oblaci kruže svu noć
i lađa za lađom se kreće…
Dolinom se šetala djevojčica mlada, rosno cvijeće
birala, plakala od jada…
Na havajki je najljepše svirao Jerko Škrgulja, krojački pomoćnik.
Kako Ane nabrajaju pjesme, tako ih ja pomalo pjevušim, jer ih sve znam napamet. Najedanput kao da nam je netko nevidljiv naredio, zapjevasmo glasno i složno: Dolinom se šetala… Čarolijom pjesme kuhinjski stol u domu Ane Žabčić, pretvorio se u kameni stol u parku i oživjela su lica iz mladosti njihove.
Svojima su odabranicama dečki dolazili noću pod prozor svirati podoknice ili kako se to nekad govorilo štendhene1.
-   Na prstima, tiho smo se iskradale iz postelja i tapkale u mraku prema prozoru. Nevidljive kao sjene, pored nas bi se stvorile naše mame.”Kaj je sad? Kaj tu delaš?” “A ništa, ništa, činilo mi se da sem nekaj čula…”, neuvjerljivo smo petljale odgovor.
-   Konačko je došao dan, kad smo smjele ići u kino i na plesne zabave. Na večernje plesne zabave smjele smo ići samo u pratnji odraslih. Zime su bile bogate plesnim zabavama u Ivaniću. Počelo je s Nikolinjem. Najljepše su nam bile sivestarske zabave, bogate programima, tombolama, večernjim toaletama i zanimljivim frizurama. Još se nisu stišali dojmovi s novogodišnjeg bala, već je stigla Svijećnica. A kakve su tek pripreme bile za maskenbal! Kakvih li je bilo maštovitih maski, mnogo smijeha i šale. Za naš župni god Petrovo, vatrogasna limena glazba je svirala na otvorenom. Na ledini ispod parka vrtio se ringlšpil2, licitari pod šatorima izložili svoje šarene, privlačne od tijesta izrađene bebe, konjiće, srca s ogledalcima, čisla, medenjake, pa piće gvirc3. Sladoledari su u zaleđenim spremištima vozili sladoled, obično na trokolici. Glavne su im mušterije bila djeca. Tu bi se iskazali i dečki koji su častili cure sladoledom.
- Mi smo se radovale ljetnim, popodnevnim vatrogasnim zabavama ispred staroga vatrogasnog doma. Na takve smo zabave mogle otići u haljinama od krepdešina, i što je najvažnije, bez pratnje starijih.
- U vrijeme naše mladosti mogle smo u kinodvorani Sokolane gledati samo nijeme filmove. Naši su se gradski oci postarali da nam se nijemi film ozvuči. A znate kako? Mi sjedimo u dvorani, ispred nas na platnu promiču filmski kadrovi, a u predvorju dvorane tiho svira živa glazba. Naši poznati svirači Tarniki, Cvjetko Šantić i gostioničar Vrbanić bili su glazbena pratnja nijemim filmovima.
- Što bi još zanimljiva mogle ispripovijedati? Možda ovo.

Sokolanu je projektirao Aleksandar Freudenreich, građevni materijal je kupio Franjo Jurinac, vlasnik tvornice alkoholnih i bezalkoholnih pića u Ivaniću, a dobrovoljnim radom izgradili su je ivanićgradski športaši. Otvorenje novog Doma Hrvatskog Sokola bilo je upriličeno na Silvestrovo 1925. god. (podaci gg.Cvjetka Kralja i Jasne Šoštarčić)

Cvjetko Šantić i Franjo Brleković pripremili su članove našega športskog društva Sokol za sletsku vježbu. Sokolaši su vježbu izveli u parku ispred crkve. Svi smo bili ponosni kao da smo mi osobno vježbali.
-   Skoro smo zaboravile na sliku s jednog vjenčanja. Kad se udavala Zora Klunova za magistra farmacije, Dragutina Šipuša iz Kloštra, za mladence i svatovsku svitu bio je prostrt crveni tepih-staza od ulaska u park, pa preko parka do crkve i duž crkve do glavnoga oltara. Duž tepiha s jedne i s druge strane nagurali se mi najznatiželjniji. Istežemo vratove, stojimo na nožnim prstima. Moramo vidjeti svaki detalj od raskošne mladenke i dugačkog šlepa4 iza nje kojeg su pridržavale krenclerice5, do svih ženskih modnih šešira i muških halbcilindera6. Takvo se što moglo vidjeti samo na velikaškim dvorovima daleko od Ivanića.
- Ostali radni dani bili su nam ispunjeni svim mogućim poslovima jedne obrtničke, trgovačke ili poljoprivredne obitelji. Da bismo poželi pšenicu na našem polju, ustajali smo u tri sata ujutro. Želi smo srpovima, vezali snopove i slagaliih u hrpe. Oko 10 sati prijepodne sunce je već dobrano pripeklo.
- Kući sam znala doći mrtvoumorna i znojna – kaže jedna Ana, a druga dodaje – Jedanput je u Posavskim Bregima bila priredba. Nastupalo je jedno folklorno društvo, ne znam više od kuda su bili. Bože, što mi se htjelo ići na tu priredbu. Molim tatu: “Tata, ja bih s Boženom Frankovom malo otišla na Brege na priredbu.” ‘Nikuda!’, odrezao je tata strogo. ‘Boženin otac ima redovnu mjesečnu plaću, a ti buš imala samo ono kaj si zaradiš za šankom v našoj birtiji.’
- Udaje i kojekakve ratne neprilike izmijenile su nam planiranu budućnost. No, to bi već bila priča iz novije ivanićke povijesti.

1.Ständchen – podoknica, serenada
2.Ringelspiel – vrtuljak
3.Gewűrz – medenica
4.Schlepp – dugačka povlaka iza vjenčanice
5.Kranzeljungfer – djeveruša
6.Halbcilinder – poluviši crni muški šešir za svečanosti

Pripovijedale: Ankica Čorak i Ana Žabčić
Napisala: Nevenka Kauzlarić