Željeznička pruga prolazi kroz Ivanić već 1899. godine
Modernizaciju Ivanića uvelike je potakla željeznička pruga, tzv. »lonjska željeznica« Dugo Selo – Novska, koja je izgrađena 1899. godine. Još u fazi projektiranja, Gradsko je poglavarstvo uspjelo pronaći način da utječe na projektante i tako trasu pruge dovede do samog ruba grada. Ovo se pokazalo vizionarski, jer je značaj Ivanića time bitno porastao
Na širem području Ivanića, dakle na pretežito ruralnom teritoriju, zbog velikog udjela poljoprivrednih površina pokrivenim žitaricama, mlinovi su od nekada predstavljali važan član u lancu sustavnog zadovoljavanja potreba lokalnog stanovništva, a bili su i svojevrsno mjesto okupljanja mještana te pratitelj životnog standarda stanovništva. Ne iznenađuje stoga da su mlinovi ucrtani i na planu Ivanić-Grada iz 1768. godine koji se čuva u Ratnom arhivu u Beč). No, od nekada postojećih vodenica većina se nije očuvala.
Mlin Hubeny u Ivaniću
Prvi mlin u Ivaniću izgradio je Josip Hubeny na zemljištu iza stambene kuće kupljene još krajem 19. stoljeća što odgovara vremenu kada je Ivanić bio jedan od važnijih obrtničkih centara u regiji. Vladimir Hubeny, njegov sin, investira u gradnju novog mlina u tridesetim godinama 20. stoljeća, što je bio svojevrsni nastavak obiteljskog obrta. Naime, šire područje Ivanić-Grada do dolaska naftne industrije oduvijek su, u širem smislu, karakterizirale većinom poljoprivredne grane, između ostalog uzgoj žitarica i kukuruza, tako da je pogon za njihovu preradu bio nužna potreba, koja je s obzirom na prerađivane količine i bila isplativa. Mlin je prvenstveno služio stanovništvu šireg gradskog područja, iako mlinove nalazimo i u okolnim mjestima (Kloštar Ivanić, Ivanićko Graberje, Šumećani, Križ).
Pilana u sklopu mlina Hubeny u Ivaniću
Uz mlin na imanju Hubenyjevih nalazila se i pilana koja je za Ivanić-Grad imala veći značaj, prvenstveno što se tiče većeg broja zaposlenja građanstva. Nalazila se na mjestu gdje su danas skladišta, postavljena uz građevinu mlina, a dvorište je bilo isprepleteno tračnicama malih vagoneta koji su služili za transport prerađenih dobara. Pilana je također građena u prvoj polovici 20. stoljeća, no više puta je dograđivana i prenamjenjivana. Pilana, kao i mlin, bili su u funkciji do sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Zahvaljujući električnoj centrali Ivanić je već 1913. godine imao električnu energiju
Mehanizam Hubenyjevog mlina od prvih dana pokretala je električna energija. Prva u Ivaniću električna centrala korištena je za rad mlina, ali je strujom opskrbljivala i dio uže okolice. Tako je na kući obitelji Hubeny, prije ulaska u samo imanje stajao natpis „Prvi hrvatski umjetni motorni mlin, pilana i električna centrala – HUBENY“. Ovdje treba napomenuti da se prvi hrvatski umjetni motorni mlin odnosi na mlin Josipa Hubenyja koji je prethodio ovom mlinu. Električni pogon koji je pokretao i prvi, i ovaj kasniji Hubenyjev mlin nalazio se u zasebnom prostoru izvan zgrade mlina (na mjestu današnjih skladišta). To je bila tzv. mashine haus koja je koristila struju za svoje pokretanje, a onda posljedično i za pokretanje mlina. Električna centrala koja je sve pokretala bila je smještena neposredno uz maschine haus. To je bila električna centrala koja je električnom energijom opskrbljivala područje tadašnjeg Ivanić-Grada od 1913./14. godine pa sve do dolaska električne energije iz Zagrebačke električne centale (ZEC) 1937. godine.
Zlatno doba Hubenyjevog mlina trajalo je otprilike dva desetljeća, jer je nakon završetka Drugog svjetskog rata provedena nacionalizacija čime je mlin dospio u državno vlasništvo. Mlin je nakon toga bio u funkciji do sedamdesetih godina, kada se pokretni dijelovi mlinskog mehanizma i strojevi odvoze u mlin u nedalekom Križu čime je sudbina ove industrijske arhitekture u svojoj primarnoj funkciji završila.
Reklama “Prve ivanićke parne ciglane i tvornice crijepa“ vlasnika Josipa Sattlera, utemeljena 1900. godine
Geološke predispozicije šireg područja Ivanić-Grada omogućuju iskop ilovače primjerene za dalju preradu u opeke (cigle). Kako se i tradicijsko graditeljstvo ovoga kraja temelji prvenstveno na drvenoj građi koju često kombinira opekom, ne iznenađuje postojanje manjih pogona za izradu opeke u većim središtima ili u njihovoj neposrednoj blizini. Tako se ostaci takvih ciglana u kojima je, pretežito u prvoj polovici 20. stoljeća, dobar dio stanovništva, među njima i brojne žene, nalazio dodatni izvor prihoda, nalaze u Kloštar Ivaniću, Ivanić Gradu i u selu Bunjani nedaleko Križa. Među njima je najslabije očuvana nekadašnja ciglana u Ivanić-Gradu, od koje praktički nije ostalo ništa. „Prva ivanićka parna ciglana i tvornica crijepa” vlasnika Josipa Sattlera, utemeljena 1900. godine, danas je praktički nestala bez traga. Građevina je srušena već nekoliko godina poslije II. svjetskog rata, a dio strojeva još je dugo stajao nezaštićen na zemljištu koje je izrazito često mijenjalo vlasnike i sadržaje te se danas nalazi u stanju postupne degradacije zbog neodržavanja.
Reklama tvornice alkoholnih i bezalkoholnih pića, te ostalih djelatnosti industrijalca Franje Jurinca
Jedan od najbogatijih industrijalaca na području Ivanića bio je Franjo Jurinac, vlasnik tvornice alkoholnih i bezalkoholnih pića, uz čiju je financijsku pomoć izgrađena Sokolana u Ivaniću, današnja Mala Sala Doma kulture. Nažalost, od tadašnjeg velikog industrijskog posjeda, danas ništa nije ostalo.
Bogata nalazišta nafte i zemnog plina, otkrivena u razdoblju poslije II. svjetskog rata na poljima i šumskim predjelima ruralnog zaleđa povijesnih naselja Križa, Kloštar Ivanića i Ivanić-Grada bila su jedan od glavnih razloga korjenitih promjena gospodarske i socijalne strukture stanovništva na širem području spomenutih naselja, smještenih na brežuljkastim obroncima Moslavine i ravničarskim, plavnim područjima Posavine uz lijevu obalu Save, na ulasku u Lonjsko polje.
Na širem području Ivanić-Grada već je 1949. godine pronađena prva nafta
Prvi istraživački radovi u ivanićkom kraju datiraju s početka 20. stoljeća. Ta inicijalna potraga za naftom rezultirala je pronalaskom prvih kapi nafte iz ovog kraja 1949. godine kada je u proizvodnju pušteno prvo od sedam naftnih polja koja djeluju na širem području Ivanić-Grada, polje Križ-Šumećani. Sljedećih godina proizvodnji su jedno po jedno, privođena i ostala polja. Krajem 1962. godine otkriveno je, 3046 metara dubokom bušotinom, polje Ivanić te je u studenome 1963. godine počelo s radom cijelo naftno polje Ivanić. Uslijedio je intenzivan razvoj polja, te se bušotinski fond već u prvoj godini rada povećao za još 40 polja.
Ivanić-Grad s pravom nosi naziv »naftaški grad«
Industrijalizacija je donosila napredak i blagostanje, gradile su se nove škole i vrtići, trgovački centri, upravna središta i industrijska postrojenja, u polu ruralnim sredinama dizale su se prve stambene zgrade modernih vizura. Ivanić-Grad je bio kolijevka izobrazbe radnih ljudi, raznih struka i razina, za potrebe cijelog nekadašnjeg INA-Naftaplina. U industrijskim krugovima u Ivaniću i okolici osposobljavali su se prvi kadrovi – naftaši, popravljale su se bušaće garniture i sklapale prve njihalice. Ivanić-Grad s pravom nosi naziv „naftaški grad“, jer je industrija nafte i plina zapošljavala velik broj stanovnika Ivanića i okolice, te na taj način neizostavno sudjelovala u kreiranju jednog dijela povijesti ovoga grada.
Tekstove su pripremili članovi udruge prema vlastitim istraživanjima, izlaganjima i publikacijama, te prema sljedećoj literaturi: „Ivanić-Grad prošlost i baština“, Izdavač: Narodno sveučilište Ivanić-Grad, 1978., Zbornik „900 godina Ivanića“, Izdavači: Kloštar Ivanić – Ivanić-Grad – Križ, 1994.