Arheološkim iskopavanjima na području šire okolice današnjeg Ivanića otkriveni su tragovi rimske civilizacije što ne treba iznenaditi s obzirom da je ovim područjem prolazila antička cesta od Andautonije (današnje selo Ščitarjevo) prema Mursi (Osijek). Za razdoblje ranog srednjeg vijeka nedostaju povijesni izvori i materijalni ostaci sve do kraja 12. stoljeća. Đuro Stjepan Deželić zagrebački senator i urednik Vienca (prije Šenoe) pretpostavlja kako Ivanić spada među najstarija mjesta Hrvatske, čak iz razdoblja kneza Ljudevita Posavskog (9.st.), no to za sada nije dokazano.
Isprava Stjepana II. iz 1246. - najstariji spomen Ivanića
Ugarski kralj Ladislav prilikom osnivanja zagrebačke biskupije 1094. godine istoj je darovao posjed Dubravu dijelom koje je bio i prostor današnjeg Ivanića. Isprava u orginalu nije sačuvana već je njen sadržaj poznat iz Felicijanove isprave (1134. g.) kojom se ponovo potvrđuju posjedi Zagrebačkoj biskupiji. Teritorijalne granice posjeda Dubrave moguće je vrlo lako iščitati iz Isprave kralja Emerika iz 1201. godine. Uz Dubravu, koja je bila središte posjeda, i njeno šire područje, granice dubravskog podjeda obuhvaćale su i današnje ivanićko područje (granični dio na zapadu bio je potok Črnec, a na jugu rijeka Lonja). Zbog lakšeg upravljanja, vjerojatno je u 13. st. odvajanjem od dubravskog posjeda i osnovan ivanićki. Već 1246. godine spominje se u ispravi zagrebačkog biskupa Stjepana II Crkva svete Marije u „novom mjestu“ Ivanić (nova villa Ivanich) što je ujedno i prvi pisani spomen imena Ivanić.
Ivanićko se pak vlastelinstvo prvi puta spominje u povijesnim dokumentima koji datiraju iz 1288. godine kao „ivanićka županija“ (Comitatus de Iwanich). Izvori trinaestog stoljeća poznaju samo jedno ime „Ivanić“ – vjerojatno je da se to u početku odnosi na današnji Kloštar Ivanić (villa Ivanich), tek od 16. st. nazivan Closter (Kloštar), a onda kasnije, od 15. st., na današnji Ivanić-Grad (libera villa Ivanich). Različit položaj bio je temeljna odrednica kasnijeg povijesnog razvitka budući da se društveni položaj stanovništva bitno razlikovao.
Zanimljivost iz ivanićke povijesti srednjeg vijeka je priča o ukradenim i vraćenim ispravama o povlasticama i slobodama Ivanića. U vrijeme borbi za prijestolje Ugarsko–hrvatskog kraljevstva nakon smrti kralja Ludovika I Anžuvinca (14. st.) zbog ustanaka plemstva njegova udovica Elizabeta i kći Marija napadnute su prilikom putovanja i odvedene u Ivanić, potom u Gumnik (nekadašnja utvrda u današnjem Bosiljevu kod Čazme) te su zatim premještene u utvrdu Svibovec (u blizi današnjeg mjesta Narte). Marijin zaručnik, kasniji ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški, jednom je od svojih banova naredio da napadne Ivanić. Prilikom tog napada isti je ban odnio isprave u kojima su navedene posebne povlastice i slobode grada.
Povelja koju je Ivanićanima 1404. godine dao zagrebački biskup Eberhard Alben, kojom su im zajamčene sve povlastice koje su i ranije imali, zacijelo je najznačajniji dokument u povijesti grada. U povlasticama su bili objašnjeni detalji o potrebi davanja poreza, oporučnim pravima (građanin sam odlučuje kome će oporukom ostaviti posjed, a ako umre bez nasljednika imovinu nasljeđuju supruga ili bliži rođaci, a ako ni njih nema čeka se godina dana da se javi živi rođak kojem onda imovina pripada). Interesantno je da su se u to vrijeme građani mogli iseljavati, ali samo po danu i to uz javljanje gradskom sucu. Ubojice su bile prognane iz grada, a protiv Ivanićana na sudu nisu smjeli svjedočiti stranci. Već godinu dana kasnije, 1405., prava Ivanića potkrijepljena su i proširena kraljevskom ispravom koju je izdao Žigmund Luksemburški.
Tekstove su pripremili članovi udruge prema vlastitim istraživanjima, izlaganjima i publikacijama, te prema sljedećoj literaturi: „Ivanić-Grad prošlost i baština“, Izdavač: Narodno sveučilište Ivanić-Grad, 1978., Zbornik „900 godina Ivanića“, Izdavači: Kloštar Ivanić – Ivanić-Grad – Križ, 1994.