Kada je 8. lipnja 1871. godine kralj Franjo Josip potpisao proglas o dokidanju i konačnom razvojačenju bivše Vojne krajine, točnije „varaždinske Krajine“, i područje njezinih pukovnija (križevačke i đurđevačke) pripojio ostaloj građanskoj Hrvatskoj, stavljajući je pod vlast hrvatskoga bana, ondašnji je „Militär Komunität Freistadt Ivanich Festung“ istom kraljevskom odlukom pripojen civilnoj upravi i dobio naslov i značaj grada. S 1871. godinom simbolički otpočinje i moderna politička i kulturna povijest Ivanić-Grada, jer su političkom autonomijom stvorene pretpostavke za kulturni i društveni razvitak.
Već 29. veljače 1872. uveden je hrvatski jezik kao nastavni jezik u ivanićkoj pučkoj školi, što će pridonijeti mobilizaciji nacionalne svijesti i jačanju težnji za promicanjem hrvatskih kulturnih ustanova u samom Ivanić-Gradu. Neprijeporno je da je politička živost u Ivanić-Gradu u razdoblju nakon proglašenja slobodnim kraljevskim gradom zacijelo posredovana učincima kulturnog prosvjetiteljstva, Deželićevim pučkim kalendarom „Dragoljubom“, ali i novinama i časopisima kao što su Deželićev i Šenoin „Vienac“, ili još mnogo ranije „Danica ilirska“.
Pravila „Građanske čitaonice“ iz 1877. godine
Pod nazivom “Građanska čitaonica” 1877. godine proradila je jedna od najstarijih takvih kulturnih ustanova u Hrvatskoj, kao narodna čitaonica sa svrhom uzdizanja izobrazbe i prosvjete građana, ali i njegovanja rodoljublja. 23. kolovoza iste godine potvrđena su i njezina prva Pravila. Iz Pravila za ustrojenje čitaonice u gradu Ivaniću pod nazivom „Građanska čitaonica“, razvidna je njezina temeljna svrha, način primanja članstva, njihova prava i dužnosti, mogućnosti rada i korištenja knjiga, časopisa, novina i prostorija, djelokrug Upravnog odbora, način upravnog ustrojstva. U prvom paragrafu Pravila izrijekom se kaže da je „svrha čitaonice širiti prosvetu kroz marljivo čitanje časopisah i inih zabavno poučnih spisa i knjiga“ (Pravila 1877.). Ta su pravila vrijedila sve do 12. prosinca 1892. kad su odlukom Zemaljske vlade stavljena „izvan krieposti“ i kad su proglašena Druga pravila, koja je potvrdio Đuro Kundek, znameniti ivanićki gradonačelnik i dobrotvor, 24. prosinca 1892. Građanska čitaonica otada je postala glavnom kulturnom ustanovom Ivanić-Grada. Budući da je čitateljstvo Građanske čitaonice najvećim dijelom potjecalo iz sloja trgovaca i obrtnika, očito je da su procesi kulturne modernizacije bili neposredno inicirani iz krugova srednjeg staleža, kojem je, primjerice, pripadao i najomiljeniji književnik tog vremena, ivanićki građanin Đuro Stjepan Deželić.
Zastava dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Ivanić-Grada
Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je u Ivanić-Gradu 1892. godine, te nosi titulu jednog od najstarijih vatrogasnih društava u Hrvatskoj. Iako je dokument o osnivanju društva nestao, postoji dosta druge dokumentacije koja govori u prilog tome da je društvo zaista osnovano 1892. godine. U trenutku osnutka društvo je brojalo 54 člana utemeljitelja, a već 1896. godine brojalo je 157 članova.
Osnivači DVD-a u Ivanić-Gradu bili su dr. Juraj Posilović, zagrebački nadbiskup, rođeni Ivanićanin, zatim tadašnji građani Ivanića Salamun Hirst, Heinrich Hirst, Stevan Bosanac, presvijetli vladika Miron Nikolić, Imovna općina Križevačka i Osiguravajući zavod „Croatia“. Kuma prvom barjaku Društva, koji se i danas čuva, bila je Ana Tučković. Komandir prvih članova Društva bio je Stojanović, a njegov prvi predsjednik Stjepan Kramar.
Slavni Ivanićanin Đuro Deželić, otac hrvatskog vatrogastva, 1868. godine osnovao je »Zagrebačko dobrovoljno vatrogasno društvo«. Godine 1876. postao je predsjednikom novoformirane “Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice”, kasnije je imenovan doživotnim velikim vojvodom “Zagrebačkog vatrogasnog društva”, a mnoga vatrogasna društva su ga izabrala za svoga počasnoga člana. Zahvaljujući njemu, u Zagrebu je Gradsko zastupstvo osnovalo zadrugu “Croatia” za osiguranje protiv požara.
Službeni pozdrav svih hrvatskih vatrogasaca „Pomoz Bog!“ osmislio je Đuro Deželić
Dok su se širom Hrvatske osnivala vatrogasna društva postavljalo se i pitanje osmišljavanja prokladnog vatrogasnog pozdrava. Trebalo je u dvije tri riječi osmisliti ono što je tipično za vatrogastvo. Mnogo je lakše bilo napisati Pravila nego izmisliti nekoliko riječi koje bi sve zadovoljile. Tako je taj posao povjeren Gjuri Deželiću. Pokušao je prvo s prijevodima vatrogasnih pozdrava drugih naroda a na kraju je ipak počeo od poslovice „Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći“ te svakodnevnog izričaja „Pomozi Bože“ Problem je bio samo u dužini pozdrava. Na kraju je došao do pozdrava „Pomoz Bog!“, koji je i u ovakoskraćenom obliku sačuvao ljepotru vjerničkog zaziva. I tako je zaziv „Pomoz Bog!“ postao kasnije tradicionalnim službenim pozdravom svih hrvatskih vatrogasaca.
Nad ulazom u Gradsku vijećnicu se nalazi reljef grba općine Ivanić iz 1889. godine, a lijevo od ulaza postavljana je spomen ploča znamenitom Ivanićaninu Đuri Deželiću.
Pravila hrvatskog obrtnog radničkog pjevačkog društva iz 1902. godine
Prvi pisani tragovi o opstojnosti Pjevačkog društva „Posavac“ iz Ivanić-Grada potječu iz 1901. godine, kako stoji u školskoj spomenici, prigodom zacijelo prvog javnog nastupa koji je vezan uz smrt velikog ivanićkog dobrotvora, gradonačelnika Đure Kundeka. Već 12. siječnja 1902. godine „Posavac“ dobiva privremenu upravu i Pravila Hrvatskog obrtnog radničkog pjevačkog društva u gradu Ivaniću. Potpisnici Pravila bili su Petar Mirt, tajnik, Franjo Barilić, predsjednik, Nikola Ljubić, odbornik, Dragutin Megla, odbornik i Juraj Kramar, odbornik. Te iste 1902. godine „Posavac“ poput mnogih drugih društava Hrvatske s početka 20. stoljeća odlazi na Smotru Saveza hrvatskih pjevačkih društava i dobiva priznanje i značku Saveza za svoj kvalitetni rad.
Nakon 1918. godine i nove političke realnosti u kojoj se našla Hrvatska stupanjem u jugoslavensku zajednicu pod krunom Karađorđevića, „Posavac“ je u Ivanić-Gradu nastojao očuvati svoje izvorne kulturno-rodoljubne tradicije, i to na taj način što su njegove zborovođe (Stipković, Stjepan Kralj i Stjepan Salaj) uvježbavali pjesme sakralnog sadržaja na latinskome jeziku i na hrvatskome prigodom svečanih misa i vjerskih blagdana.
U razdoblju od 1928. do 1940. „Posavac“ djeluje i kroz kulturno-umjetničko društvo „Sloga“, koje zaslugom Nikole Belica 1939. preuređuje bivšu „patrolnicu“ i posredstvom Hrvatske seljačke stranke djeluje na kulturno-umjetničkom planu. Tada se društvo okuplja pod dirigentskim palicama Ivana Radmana, Vjekoslava Kezelea i kasnije Stjepana Škrinjara.
Renesansa „Posavca“ kao ponajprije pjevačkog društva, a potom uistinu kulturno-umjetničkog društva vezana je uz djelatnost njegova zborovođe Berislava Kezelea. Od 1955. godine do danas on „Posavcu“ utiskuje neizbrisivi pečat. „Posavac“ je kroz svoje djelovanje postao svojevrsna kulturna institucija. Ponikao kao rodoljubno-prosvjetiteljsko udruženje, koje je u Ivanić-Gradu, uz Građansku čitaonicu, širio duh modernizacije u hrvatskoj kulturi i oplemenjivao nacionalnu svijest, „Posavac“ je rijetki primjer trajnosti hrvatskih kulturnih institucija.
Članovi društva Hrvatski sokol vježbaju u Sokolani, današnjoj Maloj Sali Doma kulture
Krajem devetnaestog stoljeća osnivaju se gimnastička športska društva Hrvatski sokol i Hrvatski orao. Osnovni ciljevi ovih športskih društava bili su tjelovježba kao temelj odgajanja mladeži. U Kraljevini Jugoslaviji, uvođenjem diktature jugoslavenskog kralja Aleksandra, rad Hrvatskog sokola je bio zabranjen. Do zabrane rada Hrvatskog sokola vježbe su se održavale u takozvanoj „Sokolani“, današnjoj Maloj Sali Doma kulture.
Godine 1920. Ivanić-Grad dobiva prvi kinematograf s projekcijama nijemih filmova, kojeg otvara gospodin Slivar, profesijom remenar. 1926. godine kino se seli u prostorije tadašnje „Sokolane“, današnje Male sale Doma kulture u sklopu Pučkog otvorenog učilišta, čiju izgradnju je pomogao poznati ivanićki industrijalac Franjo Jurinac.
Tekstove su pripremili članovi udruge prema vlastitim istraživanjima, izlaganjima i publikacijama, te prema sljedećoj literaturi: „Ivanić-Grad prošlost i baština“, Izdavač: Narodno sveučilište Ivanić-Grad, 1978., Zbornik „900 godina Ivanića“, Izdavači: Kloštar Ivanić – Ivanić-Grad – Križ, 1994.