Nakon što opasnost od Turaka, nakon dva stoljeća života u strahu, prestaje, tvrđava u Ivaniću ostaje ratna i vojna baza krajiške vojske. Prestankom ratne opasnosti, Ivanić dobiva nove mogućnosti gospodarskog i društvenog razvoja. U 17. stoljeću, 1660. godine, od Leopolda Habsburga, građani Ivanića dobili su svečanu kraljevsku povelju u kojoj su bile popisane i spomenute sve ranije povelje s pravima i povlasticama, što je potvrđeno „tajnim visećim pečatom“.
Pečat općine Ivanić koji je i danas grb Grada Ivanić-Grada
Iz istog vremena imamo i povijesno svjedočanstvo o upotrebi pečata slobodnog trgovišta Ivanić-Grada. Pečat je bio okrugao s prikazanom kulom od tesanog kamena u sredini. Kula je postavljena na proširenom temelju, a završava kruništem. Vrata na kuli su otvorena. Pored kule se, s obje strane, nalaze po tri stabljike rascvjetanog ljiljana, dok je uz vanjski rub pečata latinski natpis „S COMMUNIT TATIS DE IVANICH“ (pečat općine Ivanić). Sadržaj grba mogao bi biti u uskoj vezi s položajem na močvarnom području, dok je kula vjerojatno simbol obrambenog značaja renesansne tvrđave koja je zaista bila neosvojena točka obrane u najkritičnijim godinama turskih osvajanja.
Pečat Ivanić tvrđe iz 1889. godine
U 18. stoljeću Ivanić je bio direktno pod komandom Varaždinskog generalata kao slobodna vojna općina. Istovremeno su zbog unaprijeđenja trgovine, obrta i gospodarstva građani stekli pravo vlasništva nad pokretnim i nepokretnim imetkom, a sudstvo je uređeno prema austrijskim građanskim, ali ne i vojnim zakonima. Poglavarstvo se sastojalo od gradskog načelnika, suca, upravnika, liječnika, pisara te dvorskih stražara. Uređenoj novoj gradskoj upravi dodijeljen je novi gradski grb i pečat s njemačkim natpisom „K : K : MILITÄR-COMMUNITÄT FESTUNG IVANIĆ“ (Carsko–kraljevska općina Ivanić). Natpis je u 19. stoljeću promijenjen na hrvatski jezik – „POGLAVARSTVO GRADA IVANIĆ TVRDJE“, te taj grb i danas krasi Gradsku vijećnicu.
Ivanić je imao miran gospodarski razvoj unutar krajiških granica i pretvorio se u snažan obrtnički centar, nadaleko poznato trgovište. Poslije turskih osvajanja posve su zapušteni obrambeni nasipi, a jarci s vodom postaju žarišta malarije. Zatrpavanje jaraka započinje godine 1827. i traje više desetljeća. Na prostoru nekadašnjih nasipa uređen je prvi vrt i perivoj uz ondašnju zgradu pučke škole, što je začetak vrtne umjetnosti na ovome području. Godine 1805. osnovana je u Ivaniću župa sv. Petra. Na ozelenjenom platou nekadašnje tvrđave u 19. stoljeću grade se nova župna crkva, 1831. godine, te nova zgrada škole, 1861. godine. Kroz gotovo dva stoljeća mirnog gospodarskog razvoja unutar krajiških granica Ivanić-Grad je postao jedna od najbogatijih gradskih općina. Razvio se u snažan obrtnički centar, nadaleko poznato trgovište i tržište za krajiške vojne potrebe.
Cehovska škrinja obrtnika s Poljane s cehovskim simbolima i godinom 1827.
Cehovska škrinja ivanić-gradskih obrtnika izrađena je godine 1827., nakon što je carsko-kraljevska kancelarija cara Franje I. u cehu okupljenim majstorima s posjeda Poljana 11. kolovoza 1826. izdala listinu cehovskih pravila, pisanu na latinskom jeziku, kojom se svim „ceh-meštrima“ sa šireg područja današnjeg Ivanić-Grada omogućuje legitiman rad prema pravilnicima, pod zaštitom i nadzorom bečkoga dvora i njegovih područnih ureda.
Listina cehovskih pravila i privilegija iz ureda cara Franje I. iz 1826. godine s pečatom, na latinskom jeziku
U listini su navedena obrtnička zanimanja čiji su majstori u vrijeme oko 1825. živjeli na području Poljane te su, kao članovi cehovskog udruženja, zatražili izdavanje ovog visokog državnog dokumenta. Tako se poimence spominju LONČARI (Figuli), ČIZMARI (Cothurnarii), KROJAČI (Sartores), KOVAČI (Fabri-Ferrarii), KLOBUČARI (Pileatores), REMENARI (Lorarii), BAČVARI (Vietores) i OBUĆARI (Sutores). Sama listina sadrži 49 članaka, podijeljenih na nekoliko poglavlja, kojima se vrlo precizno određuju propisi djelovanja ceha, počevši od postupanja s novacima (De Tyronibus – čl. 1-9), opširno su predstavljena pravila članova (De Sodalibus – čl. 10-20), dok o majstorima govore čak dva poglavlja od kojih je prvo općenito (De Magisterio in Genere – čl. 21-28), dok je drugo posvećeno obvezama majstora (De Obligationibus Magistrorum – čl. 29-35).
Ivanić se postupno pretvorio se u snažan obrtnički centar, nadaleko poznato trgovište. Ivanićki obrtnici proizvode gotovo sve potrebne sajamske robe.
„U Ivanić-Gradu se već početkom 19. stoljeća proizvodilo oko 20.000 lonaca i raznog zemljanog posuđa, oko 3.000 lakata srednje finog i oko 4.500 lakata grubog platna. Prema jednom popisu u Ivanić-Gradu nalazio se velik broj različitih obrtnika: 1 kolar, 1 bačvar, 2 tesara, 2 stolara, 7 kovača, 2 nožara, 9 bravara, 1 tkalac, 45 njemačkih krojača, 5 slavonskih gumbara, 1 klobučar, 7 postolara, 22 čizmara, 1 sedlar, 2 pekara, 1 kolačar, 2 mesara, 1 dimnjačar, 2 staklara, 9 lončara, 3 brijača i vlasuljara.
Godine 1803. Ivanić ima 127 obrtnika u 21 različitom zanatu, dok iste godine, npr. Kostajnica ima 108, Glina 81, Ogulin 54, Križevci 136 obrtnika.“ (R. Bićanić, „Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750-1860“).
Prema anketnom upitniku iz 1850. godine upućenom svim župama i odgovoru tamošnjeg župnika vidi se da „Kovačah imade u tvrđavi Ivaniću 2, stolarah 5, lončarah 14, opančarah 3, gumbara 1, bravarah 2, tkalacah 1, puškara 1, kolara 2, klobučara 3, krojačah i čizmarah ponajviše, šoštara 3, kerznara 3“. (PKH, Dokumentarna zbirka, inv. br. 21576)
Naukovni list - potvrda Poljanskog ceha o strukovnom obrazovanju čizmarskog pomoćnika iz 1882. godine
Razdoblje cvjetanja obrta i trgovine u Ivanić-Gradu dobro je opisao povjesničar Đuro Deželić:
„Ivanić-Grad imađaše svoja četiri obrtnička ceha. Za stanovništvo ispod 700 duša bijaše to dosta. Prema cehovskoj uredbi morali su se namirivati razni troškovi: crkveni, pogrebni i drugi, a za to je trebalo novaca. Građani, kojih je bio veći broj istoga obrta kao krojači muški i ženski, pak čohaši i surinaši, sastavljali su svoj ceh, a drugi manjega broja podijeliše se u ostala tri, ili po obrtnoj svezi, ili jer je tako bilo od vajkada određeno. Tako god. 1804. bijahu u „plemenitom“ čizmarskom cehu osim postolara i opančara još kovači, bravari i stolari. Svi su cehovi živjeli jednakim životom; taj je bio različan i šarolik prema tomu kakove su ćudi bili ljudi koji su bili u cehu. Bilo je tu prizora ugodnih i neugodnih, ozbiljnih i šaljivih.“
Oglas o održavanju sajma u gradu Ivanić tvrdji iz 1898. godine
Posve je jasno da se pored razvijenog obrta i velikog broja zanatlija razvila i razgranala trgovina. Ivanić-Grad je već po tradiciji bio središte obrta i trgovine bliže i šire okolice. Međutim od druge polovice 18. stoljeća i u 19. stoljeću ivanićki trgovci putovali su sa svojom robom sve dalje. Nisu se više ograničavali samo na snabdijevanje krajiške vojske potrebnom robom, već trgovinu proširuju i izvan granica Hrvatske. Prodajom robe tako se širio dobar glas o umijeću domaćih majstora, a predmeti koje su trgovci donosili u Ivanić iz „bijeloga svijeta“ često su nosili pečat života većih srednjoeuropskih gradova i pomalo unosili promjene u svakodnevni život stanovnika tadašnjeg Ivanić-Grada.
Tekstove su pripremili članovi udruge prema vlastitim istraživanjima, izlaganjima i publikacijama, te prema sljedećoj literaturi: „Ivanić-Grad prošlost i baština“, Izdavač: Narodno sveučilište Ivanić-Grad, 1978., Zbornik „900 godina Ivanića“, Izdavači: Kloštar Ivanić – Ivanić-Grad – Križ, 1994.