Priče o životu u starom Ivaniću pripovijedali su i pisali sami Ivanićgrađani. Uz svaki je naslov istaknuto tko je bio pripovjedač, a tko zapisivač, kao i imena pisaca koji su priče pisali posve individualno. Tu su ispričani osobni doživljaji pojedinaca prije 50 ili 60 godina, dakle u mladosti njihovoj, ali i doživljaji njihovih roditelja i djedova, te razni događaji u Ivaniću još u 19. stoljeću i početkom 20. stogodišta. To su priče s patinom.
Pomoću ovih priča možemo ući u stare ivanićke čardake i izbliza pratiti živote njihovih vlasnika. Za predložak, kako se dugo i mukotrpno stvaralo i putovalo zaprežnim kolima daleko na sajmove, imamo tri priče. Nekoliko pripovijedaka i stari porodični albumi govore nam o težnji pradjedova naših da se njihova djeca obrazuju, da se u društvu, na korzu i u crkvi ponašaju po svim pravilima tadašnjega građanskog društva. Doznajemo čemu su se sve mladi onoga vremena radovali. Svi spominju okrugao kameni stol u parku gdje su se okupljali, pjevali, priželjkivali, maštali.
Jedna nas fašnička priča odnosi u 1890. godinu. No to nije bila najstarija fašnička priredba u Ivanić Tvrdji. Zahvaljujući gospođama Danici Pirc i Štefici Šobak (nažalost pokojnoj), doznajemo da su oko 1870. godine “Ivančani vtaplali svojega fašnika v one jame” gdje je danas njihova kuća.
Čuli smo i kakve su sve huncutarije znali “spelavati” naši stari. Susreli smo se sa svjetskom ekonomskom krizom koja je zaustavila napredak obrtničko-trgovačkog Ivanića, a mnoge njegove stanovnike vratila u položaj siromaštva. I o tome imamo sačuvano svjedočanstvo.
Samo u dvije priče smo dotaknuli ‘križni put’ kojega je 1945. god. “odradilo” nekoliko naših Ivanićgrađana i jedna moje školska kolegica, trinaestgodišnjakinja. Križni put nekih Ivanićgrađana je opširna povijesna građa za koju se u Ivaniću još nije našao pisac.
Zasebna tematska cjelina je priča Moja Građanska škola. Ona je posvećena mojoj generaciji i generacijama koje su se u Ivaniću školovale ratnih i poratnih godina od 1943. do 1947. Posvećena je i našima dragim profesorima i jednom vremenu koje je još uvijek odisalo starinom, vremenu kada ste mogli vidjeti svoj odraz u vodi na ulici poplavljenog nizinskog dijela Ivanića.
Priče iz starog Ivanića nastajale su između 1991. i 2000. godine. Većinu ih je svojevremeno emitirao Obiteljski radio Ivanić. Bilo je to spašavanje starine naše u zadnji čas. Nekoliko je pripovjedača u međuvremenu umrlo. Koliko li je priča otišlo u grob s još starijima generacijama?
Priče o starom Ivaniću radili smo s ljubavlju.
Nevenka Kauzlarić