Prolazniče, unuče ivanićke djedovine,
ne brzaj, ne juri pored mene slijep i gluh
uskom uličicom starinskom!
Zastani večeras i uđi u moje ostarjelo srce
od tesane hrastovine!
U ladici kuhinjskoga rasklimana stola
naći ćeš svijeću lojanicu.
Upali je i obasjaj prošlost moju!
Oko lelujava plamena svijeće okupit će se preci
tvoji i moji.
Dobra baka Janica pokrit će stol našitim stolnjakom lanenim.
U žutoj zdjeli glinenoj, donijet će nam pregršt sušenih šljiva
pomiješanih s uspomenama.
Iz krušne peći izvadit ćemo kukuružnjak
rumen i topao kao sunčev zalazak.
Blagoslovi Bože! reći će najstariji predak.
Onda ćemo se svi prekrižiti.
E, tako vam se živjelo nekada, čavrljat ćemo sa sjenama,
smijati se i kovati potkovu od mjesečine – za sreću.
I sve tako dok nas dedek Imbro ne prekori:
Deca, noge prat pa spat!
Pozdravit ćemo se nasmiješeni i zadovoljni.
Uđi večeras u srce moje od tesane hrastovine!

Nevenka Kauzlarić