Iznad ulaza, na našoj kući, koja se nalazi u Savskoj ulici broj 8 u doba mojega djetinjstva stajao je natpis STJEPAN ŠOBAK – POSTOLAR. To je bio moj tata, izuzetno marljiv i poštovan majstor. U Ivanić Tvrđi postolare su nazivali šusteri. Općenito, naši su očevi i djedovi imenovali predmete, obrtnike pa čak i radnje njemačkim riječima. Moj je otac krojio i šivao gornje dijelove cipela ili, kako se onda reklo, herihtal je obertajle, a kalfe su u verštatu izrađivali cipele pazeći na cijeli proces i red rada. Verštat1 je bila radionica.

Pred postolarskom radionicom Stjepana Šobaka. Osim roditelja Anke, Stjepana i njihove djece Danice, Štefice i Franje, tu su i postolarski naučnici, te nekoliko Posavaca – prolaznika.

Kod nas su se radile cipele za sajam, ali i po narudžbi, kao ženske salonke i sandale, ženske i muške športske cipele, takozvane haferlice2. Za hladne zimske dane i snijeg izrađivali su visoke cipele na žniranje, a za štrapac bakandže sa cvekima na đonovima i potkovama na petama, da bi trajale što dulje. Kad bi se poderao samo prednji dio cipele, onda su ih naši kupci donijeli na foršibanje, a to je značilo izmijeniti cijeli prednji dio cipele. Reklo se: Opet su kao nove.
Na cijeni su bile cipele na škrip. To je onda bila visoka moda. Pri svakom koraku cipele su škripale, a to se postiglo tako što se u đon ugrađivala specijalna koža koja je škripala.
Svi smo bili uzbuđeni u kući kad je tata s robom odlazio na sajam u neko udaljeno mjesto, kao u Zagreb, Sisak, Bjelovar ili Križevce, a to je značilo putovati 30-50 km zaprežnim kolima. U našu veliku drvenu škrinju ili ladicu stalo je po 50 pari cipela. Ladice su pri dnu uže, a gore šire. Škrinje takva oblika točno su prianjale u stranice zaprežnih kola. Poklopac škrinje s dragocjenim teretom bio je još pokriven limom da nam u slučaju kiše ne promoći i ne strada roba.
Jednog foringaša unajmila bi po tri obrtnika. Znači, u zaprežnim kolima bile su smještene tri ladice i po tri putnika. Svaki je obrtnik, vlasnik robe, uz to još spakirao i svoj šator s kolcima i daskama za štand na sajmu. Naš foringaš, ili Mikina Belek ili jedan Tomina, stigao bi k nama odmah iza ponoći. Kalfe su utovarivali tešku škrinju i zaključali je lokotima na dva mjesta. Na kolima su već sjedila dva majstora sa svojom robom. Neki su ponije i oružje. Bilo je slučajeva da su sajmare na putu napadali razbojnici. Zimi bi se naši majstori obukli u štofaste bunde podstavljene janjećim krznom. Pod noge su stavljali ugrijanu ciglu.
I pomoz Bog! Krenuli su na put dug po 50 km i što je najgore u neizvjesnost. Zamislite kakva je to bila zarada kad se je na jednom sajmu znalo naći 30 šustera samo iz Ivanića.
Predvečer smo očekivali tatu. Poznati zvuk zvončića s konjskoga vrata najavio je dolazak. Radovali smo se i bojali istovremeno, kako se trgovalo na sajmu. Ako su kalfe lagano skinuli škrinju s kola, našemu veselju kraja nije bilo. A kad su je jedva unijeli u kuću, mi smo djeca pokunjeno otišli u kuhinju. Svi smo bili žalosni. Dakle, po težini naše šusterske ladice znali smo kako se na sajmu trgovalo i da li je otac nešto zaradio.
Jednom se tako otac vratio sa sajma. Bio je jako ozbiljan. Šegrti su nosili ladicu nekako tromo, pognuto “Čekajte malo”, rekao nam je tata. Podigao je poklopac na ladici. Zagledali smo se u njezinu utrobu. Umjesto cipela, umjesto praznine, naša najdraža škrinja puna lubenica i voća. Bože, kakva je to bila radost!

Bili smo peteročlana obitelj: roditelji i troje djece, dvije kćeri i sin. U verštatu su radili tri kalfe i dva šegrta. Jeli smo svi zajedno, triput dnevno. Deset gladnih usta oko stola, a nekad i više. Na našemu štednjaku uvijek ste mogli vidjeli veliki lonac ili veliku rajnglu u kojima se kuhalo jelo za sve nas. Imali smo prostran vrt pun raznovrsnog povrća. Za pripomoć kućnom budžetu godinama smo držali na stanu i hrani školarce, učenike Građanske škole, iz udaljenih mjesta. Tako su kod nas stanovale tri sestre iz Bedekovčine. Naša mama ih je voljela kao i nas. I danas se s njima čujemo, telefoniramo si.
Nedjeljom smo odmarali. Mama je mogla odahnuti u nedjelju tek poslije ručka kad smo pred kuću iznijeli klupu, pa na nju posjedali. Pozdravili bismo se i porazgovarali s rijetkim prolaznicima. Preko tjedna su cestom ispred naše kuće prolazila mnogobrojna zaprežna kola u oba smjera. I krave su tom cestom išle na pašu. Iza svih se dizala prašina. Prašna cesta je bila puna životinjskog izmeta. U subotu predvečer pomeli smo cestu ispred svoje kuće i prašinu zajedno s korisnim sadržajem kojeg smo odnijeli u vrt i na taj način ga prignojavali.
Sestra i ja smo jedva dočekale trenutak da se roditelji na klupi odmore, ustanu i kažu: “Idemo malo u šetnju ili v špancir.” Svi smo bili odjeveni u svetačnu nedjeljnu odjeću i obuću. Tata je obavezno uzeo svoj špancir štap3i zlatnu džepnu uru na lančiću. Uru je stavio u džep lajbeca, kako smo zvali muške prsluke. Štefica i ja smo se primile za ruke, a naši roditelji ispod ruke iza nas. “Pazite kako se ponašate”, usput su nas opominjali, a to je značilo da ne skakućemo, ne smijemo se glasno i da pozdravljamo starije građane. Šetali smo od mjesta gdje je danas Ivanićanka pa do takozvanog Šantićevog brijega gdje je stajao spomenik sv. Jurju. Putem smo se pozdravljali i malo popričali s onima koji su još sjedili na klupama ispred svojih kuća ili su šetali kao i mi.

Svake je nedjelje predvečer na trgu svirala naša gradska vatrogasna glazba. Svi besprijekorno odjeveni i s bijelim rukavicama na rukama, slika dostojna velikih gradova. Drugo zanimljivo mjesto za šetnju bio je željeznički kolodvor. Najljepši prizor je nama djeci bio dolazak i odlazak vlaka. Lokomotiva je huktala, zviždala i dimila. Stariji su pratili tko je doputovao, a tko otputovao.
Vrhunski je doživljaj svakako bio odlazak na veliku misu ili večernicu u crkvu sv. Petra, smještenu u gradskom parku. Po pola sata prije mise park je bio pun šetača, mladih, zaljubljenih, učenika Građanske škole i gospode uspravna i važna držanja. Svi su bili odjeveni u najljepše i najbolje što su imali.
Gradski je vrtlar pazio da svaka rundela bude puna cvijeća, okopana i oplijevljena. Staze su bile posute bijelim šljunkom. Uz stazu pred crkvom treperile su palme u drvenim sanducima. Ako niste bili raspoloženi za šetnju, mogli ste sjesti na bilo koju klupu u parku, urednu i očuvanu.
Često sa sjetom mislim na zimske sutone. Dok je vani zavijao vjetar i sipio snijeg, mi svi posjedali oko kuhinjskoga štednjaka. Vatra pucketa. Roditelji pričaju zanimljive doživljaje s putovanja i sajmova. Mi djeca upijamo svaku riječ i maštamo. Tek kad je plavi suton posivio i mrak se oko nas zgusnuo, upalili smo električnu svjetiljku. Štedjelo se i na struji. I tako smo godinama mukotrpno stjecali za priželjkivanu budućnost i starost.

1.njem. Werkstatt
2.njem. Haferlschue
3. njem. Spaziertstock

Danica Pirc