Nama pučkoškolcima tridesetih godina dvadesetoga stoljaća svaki je blagdan dobrodošao. Naša je župna crkva za određene vjerske svetkovine pripremala svoj već tradicionalan program u kojega su se uključivali gotovo svi Ivanićgrađani. Za nas je đačiće bilo najbitnije da na dane svečanosti ne sjedimo u školskim klupama ispred učiteljice stroga pogleda i šibe na učiteljskom stolu. U nezaboravnoj su mi uspomeni ostale tijelovske svečanosti u našemu dragom, starom Ivaniću.
Djevojčicama su roditelji na vrijeme kupili bijelo markizet platno od kojega su nam mame ili krojačice sašile haljinice, obično s puf-rukavima. Haljinice su do Tijelova morale biti izvezene svilom u boji prema nekom predlošku za ručne radove. K takvoj haljinici pristajale su bijele lakaste sandalice ili pak izrađene od bijele nubok kože. Dodajmo k tomu još bijelu ukrasnu vrpcu za kosu i plitku košaricu sa cvjetnim laticama i mi smo bile spremne za procesiju.
Dječaci su za tu prigodu dobili nova marinerska odijelca. Veselili smo se svojim ulogama u samoj popodnevnoj pripremi za Tijelovo, a da o važnosti naše uloge u procesiji i ne govorim.
Dan ranije mi smo djeca pomagali starijima uređivati postaje ili hutice kako se onda govorilo, tako što smo donosili zelene grančice i cvijeće. Svaka je hutica bila uređena kao mali oltar pred kojim će sutra stati svečana povorka i pokloniti se Otajstvu. Predvečer smo očistili dvorišta i pomeli cestu, svaki ispred svoje kuće. Kroz otvorene se prozore širio miris pečenih kolača.
Tijelovska jutra bila su uvijek okupana rosom i pozlaćena suncem. Prozori na kućama uz koje će prolaziti povorka blistali su širom otvoreni. Svaki je prozor bio mali izložbeni izlog za najljepše sagove ili ručne radove, na kojima je bilo izloženo cvijeće i svete slike. Na nekima su bili svijećnjaci s upaljenim svijećama. Dostojna kulisa za svečani tijelovski program.
Procesija se formirala u parku ispred crkve sv. Petra. Učiteljica Omerzo je najprije postrojila dječake, a iza njih nas djevojčice. Ispod oka smo se pogledavale kako je koja odjevena i kakvu ima košaricu u ruci. Pazile smo da naše pogledavanje i okretanje glave ne vidi gospođa Omerzo. Iza nas je bilo Nebo, najsvečaniji i najglavniji dio u procesiji. Baldahin boje staroga zlata optočen isto takvim resama nosila su četiri vatrogasca na bijelim drvenim štapovima. Vatrogasci su bili odjeveni u svečanim odorama s bijelim rukavicama. Ispred Neba svečanu vatrogasnu zastavu nosio je zastavničar Rudolf Klun. Držak svečane vatrogasne zastave bio je urešen zlatnim pločicama koje su Vatrogasnom društvu poklanjali ondašnji gradonačelnici i imućniji građani u znak priznanja.
Sa svake strane uz Nebo koračale su po dvije djevojčice i iz košarica sipale latice, a mali ministranti su zvonili zvončićima srebrna zvuka. Iza Neba je jedan ministrant mahao kadionicom iz koje se cijelim putem širio miris tamjana. Ispod baldahina svećenik je nosio monstrancu s hostijom, to jest Otajstvo.
Iza Neba je koračao crkveni pjevački zbor i najzad ostali građani. Gospodične i gospođe Ivanićgrađanke došle su u procesiju u najljepšim haljinama. Nezamislivo je bilo pokazati se bez šešira, rukavica i ručne torbice, sve po posljednjoj modi.
Procesija je najprije zastala pred huticom kod kapelice sv. Ivana Kapistrana smještenoj na ledini između Rebelićeve i Štefčićeve kuće. To je danas u Tomislavovoj ulici nasuprot Ivanićanke. Sve su gospođe iz susjedstva uređivale hutice. Tu je nakratko župnik odložio Otajstvo, zbor je glasno zapjevao Hosana! Hosana! Pjevali smo svi. Ministranti su zvonili. Isti se obred ponovio ispred još četiriju hutica ili postaja. Jedna je bila u Savskoj ulici najprije kod brijača Jurčića, a kasnije kod Škrnjuga. Sljedeća ispred Barišićeve trgovine (danas je tamo stambena zgrada s trgovinama), zatim na starom ivanićkom trgu, takozvanom Kokošarskom placu i najzad pred Mogušem prije ulaska u park. Do povratka u park naše su košarice bile prazne jer smo cijelim putem sipale latice, a bijele cipelice su bile prašne.
U dekoru bjeline i cvijeća, uz skladne glasove Hosana! Hosana!, uz svijetli zvuk zvončića, osjećala sam se preplavljena neizrecivom radošću i čudnim blaženstvom. Čitav je obred bio svečan i dostojanstven pa je u nas djece razvijao ponos.
Poslije Tijelova danima smo živjeli od slika i uzbuđenja s tijelovske parade. Sve je bilo pretreseno. Uz mnoštvo pohvala svima sudionicima znala bi se naći poneka zelena žuč, rođena za prigovaranje, ali bez odjeka. Pradjedovska tradicija se nastavljala. Još smo normalno slavili Tijelovo prve dvije godine za vrijeme II. svjetskog rata. Kad je u Ivanić došao policijski natporučnik Krajči, nismo više bili raspoloženi za svečanosti.
Poslije završetka rata nova nam je vlast opet zabranila crkvene svečanosti prenositi na ulicu. Učitelji su dobili zadatak da u školi popišu djecu, a to je značilo i roditelje koji idu u crkvu. Bili smo ogorčeni. S vremenom se ugasio starinski vjerski obred ovakvog ugođaja.
Navenka Laušin