Zadnja travanjska večer 1924. godine bila je ugodno mlačna u šarampovskim i lonjskim ulicama uz sam Ivanić-Grad. Danas su te ulice dio Grada Ivanića. Procvali su jorgovani širili opojan miris uz staze i putove. Nebo se raskošno okitilo svemirskom rasvjetom. Idealna prilika mladićima, noćnim ptićima, da po staru običaju za Prvi maj jorgovanom okite ulična vrata svoje djevojke ili simpatije, a ako u dvorištu nije bilo psa čuvara, čak i prozore na njezinoj kući. Suviše gizdavima i oholim djevojkama, koje su svojim držanjem odbijale mladiće, znali su skinuti ulična vrata i odnijeti ih po kilometar daleko od kuće. Škrtima pak i nabusitim gazdama dečki bi tiho i spretno iz štaglja izvukli čitava zaprežna kola, rastavili ih i vještinom čarobnjaka postavili složena na sljeme kućnog krova. Takvi su se napuhanci sutradan smekšali i prizemljili. Molili su mladiće, svoje suseljane, da im skinu kola sa sljemena kuće, bez veće štete na krovu. Za nagradu su ih ponudili obilnim jelom i pićem.
Ali to nije bilo sve. Te su večeri naši seoski momci, i ratari i kalfe, odlučili proslaviti Prvi maj, baš za inat žandarima. U novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nije bilo poželjno ni spominjati radnički praznik Prvi maj, a kamoli ususret neprazničnu danu pjevati hrvatske rodoljubne pjesme. To je bilo politički nedopustivo. Za “provokatore” su žandari imali pendreke, lisice i kundake. Pendreci su uvijek djelovali obrnuto proporcionalno. Razvijali su u mladića kombinatoriku, smjelost, okretnost i inat.
Galić Ivan, zvani Ivina, Celinić Ivan, zvani Ivek i Bregeš Slavko, zvani Slavek, dogovoriše se, da će se uoči Prvog maja te godine sastati navečer ispred Starčevićkine gostionice pod uličnom svjetiljkom. Putem će pjevati domoljubne pjesme što će biti znak da im se mogu priključiti istomišljenici. Sva su trojica bili dobri pjevači, tenori. Slavek je bio obdaren takvim glasom da je mogao razbiti stakleni cilindar na petrolejki kad bi zapjevao punim plućima. Među prvima im se pridružio Slavko Kruh Vuk, opančarski kalfa koji je radio kod opančara Vužara. Slavko, član Hrvatskog Sokola u Ivanić-Gradu, također dobar pjevač, bio je oduševljen predloženom akcijom.
Starčevićkina niska drvena gostionica bila je smještena na raskrižju sadašnje Vulinčeve i Kolodvorske ulice. Danas se tamo nalazi zidanica s Ferotehnikovom trgovinom. Slavekova se kuća nalazila preko pruge na Lonji, a Ivanova u Kolodvorskoj ulici kod sadašnje Matoševe. Kad su mladići zagrljeni ispod svjetiljke pred gostionicom zapjevali Lijepu našu, žandari su izronivši iz mraka, počeli svojim pendrecima štititi Kraljevinu. Pjevači su se u hipu raspršili, svaki na “tuđu” stranu. Ivina je trčao prema Slavekovoj kući, Ivek s mladim sokolašem prema kolodvorskoj zgradi, a Slavek na Lonju. Kad su se našli na sigurnoj udaljenosti od raskrižja, svjetiljke i žandara, opet se začula pjesma, ali sada u solo izvedbi. Prvi je zapjevao Ivek kod kolodvora. Žandari se uputiše u pravcu pjesme. Kad su bili na pola puta, pjevač je umuknuo da bi istovremeno pjesmu nastavio Ivina koji je stajao na cesti ispred Kavurova dvorišta. Koji je to vrag? Psujući, žandari se okrenuše i potrčaše ponovno na križanje, a odatle prema Kavuru. Tu je negdje. No i drugi je pjevač pravovremeno umuknuo i nekuda nestao. Istog je trena zapjevao Slavek iz trećeg smjera. Izluđeni žandari počeli su nasumce pucati, na sve strane. Potjera za neuhvatljivima izmamila je na ulicu krčmarsku klijentelu. Oprezna lica virila su iza zastora na prozorima. Popularno raskrižje napunilo se najhrabrijima koji su došli da nešto vide i čuju iz prve ruke, ali uzalud. Moglo se samo nagađati.
Junaci večeri, pod okriljem mraka, sastali su se kod Slaveka gdje su prokomentirali akciju.
- Dečki, meni je skoro opanak ispal v Janešovoj jami.
- A ja sam strugnul preko plota…
- Bogme, ja sem se spružil v grabi kak sem dugaček…
Na mjesto ugovorenog sastanka zadnji je stigao opančar Kruh Vuk.
- A gde si tak dugo?
- A gde, nabil sem se med šlipere na leštantu (na stovarištu) uz štreku (kolosijek). A žandari su se baš tamo motali, kleli, frkali cigarete i jedva ih je vrag odnesel.
Sutradan, naši Iveki i Slaveki pojma nisu imali tko se to jučer navečer usudio vrijeđati Kraljevinu, jer oni su jorgovanom kitili ulična vrata svojih odabranica.
Silvestar Celinić