PROŠLOST IVANIĆ-GRADA U DOKUMENTIMA IZ CEHOVSKE ŠKRINJE POLJANSKIH OBRTNIKA
Naukovni list - potvrda Poljanskog ceha o strukovnom obrazovanju naučnika iz 1882. godine
Cehovska škrinja koju, ne bez razloga, s ponosom čuva Udruženje obrtnika Ivanić-Grada nije samo privlačan i povijesno vrijedan predmet iz vremena prve polovice 19. stoljeća. Njezin vanjski izgled potiče maštu na razmišljanje o starim majstorima-obrtnicima koji su živjeli u vrijeme dok je Ivanić-Grad, nakon ukidanja Vojne krajine, na ruševinama drevne Tvrđe počeo izrastati u romantični gradić civilnih obilježja. O tome svjedoči još danas očuvana urbana zasnova stare gradske jezgre, dopunjena skladnom koncepcijom izgradnje reprezentativnog središta grada na lijevoj obali Lonje, na potezu od zgusnutog povijesnog naselja uz drvored kestena, koji je nekada vodio prema novom groblju. Tu je, na razorenim zemljanim bedemima krajiške tvrđave podignut skladno oblikovan gradski park romantičnih i barokno-klasicističkih obilježja. Zelenilo gradskog parka još i danas okružuje i svojim domišljatim rasporedom ističe estetiku triju ljepotica povijesnog Ivanić-Grada: župne crkve, škole i Gradske vijećnice kojoj je, nakon temeljite obnove, godine 2010. u potpunosti vraćen njezin nekadašnji sjaj.
No, takva su se reprezentativna središta mogla razviti jedino u gradovima čvrste materijalne podloge, jasnih ciljeva i visoke kulturne svijesti stanovništva. Ivanić-Grad 19. stoljeća očito je sve to imao. I kako su velike investicije bez čvrste materijalne podloge i danas teško ostvarive, dokumenti najstarije povijesti ivanić-gradskih obrtnika, čuvani iza ključanica cehovske škrinje, mogu nam pomoći osvijetliti sliku koju imamo o stvarnom životu građana Ivanić-Grada u to odmaklo vrijeme.
Cehovska škrinja ivanić-gradskih obrtnika izrađena je godine 1827.
Cehovska škrinja ivanić-gradskih obrtnika izrađena je godine 1827., nakon što je carsko-kraljevska kancelarija cara Franje I. u cehu okupljenim majstorima s posjeda POLJANA 11. kolovoza 1826. izdala listinu cehovskih pravila, pisanu na latinskom jeziku, kojom se svim „ceh-meštrima“ sa šireg područja današnjeg Ivanić-Grada omogućuje legitiman rad prema pravilnicima, pod zaštitom i nadzorom bečkoga dvora i njegovih područnih ureda.
Prema zapisima u dokumentu, Poljana se u to vrijeme nalazila pod upravom Križevačkom te je listina „zavedena i arhivirana na stranici 700. Knjige cehovskih privilegija, što posvjedočuje Matija Stanković, upravitelj registra i arhiva“, a 26. travnja 1827., u slobodnom je kraljevskom gradu Križevcima ista listina „predstavljena, pročitana i pohranjena u cehovskoj škrinji i tako, bez ičijeg protivljenja objavljena pred članovima udruženja i svjedocima“, što potpisom potvrđuje Anton Mačković, pravni bilježnik iste kraljevske Oblasti Križevačke.
U listini su navedena obrtnička zanimanja čiji su majstori u vrijeme oko 1825. živjeli na području Poljane te su, kao članovi cehovskog udruženja, zatražili izdavanje ovog visokog državnog dokumenta. Tako se poimence spominju LONČARI (Figuli), ČIZMARI (Cothurnarii), KROJAČI (Sartores), KOVAČI (Fabri-Ferrarii), KLOBUČARI (Pileatores), REMENARI (Lorarii), BAČVARI (Vietores) i OBUĆARI (Sutores).
Listina cehovskih pravila i privilegija iz ureda cara Franje I. iz 1826. godine s pečatom, na latinskom jeziku
Sama listina sadrži 49 članaka, podijeljenih na nekoliko poglavlja, kojima se vrlo precizno određuju propisi djelovanja ceha, počevši od postupanja s novacima (De Tyronibus – čl. 1-9), opširno su predstavljena pravila članova (De Sodalibus – čl. 10-20), dok o majstorima govore čak dva poglavlja od kojih je prvo općenito (De Magisterio in Genere – čl. 21-28), dok je drugo posvećeno obvezama majstora (De Obligationibus Magistrorum – čl. 29-35).
Velik dio pravilnika posvećen je i društvenom djelovanju ceha i humanitarnom radu članova. Tako članak 36. vrlo precizno određuje obveze i pogrebne običaje u slučaju smrti članova cehovskog udruženja (De Sepultura et Comitatu Funeris), a članak 37. govori o obvezama ceha prema udovicama (De Viduabus) poslije smrti nekog „cehmeštra“ ili drugog člana udruženja.
U člancima od 38. do 42. navode se sva pravila u svezi cehovskih skupova (De Congressibus Coehalibus), dok se članak 43. bavi protokolom koji se primjenjuje prilikom izbora vodstva ceha, t.j. „cehmeštra“ i njegova zamjenika (De Electione Coehae Magistri et Vice-Magistri qualiter peragenda).
U članku 44. izričito se navodi pravilo o ključevima cehovske škrinje:
„Cehovska škrinja mora imati najmanje dva ili pak tri ključa, od kojih će škrinju jednim ključem otvarati cehovski povjerenik (Coehae Commissarius), drugim „cehmeštar“ (Coehae Magister) kao upravitelj ceha, a trećim njegov zamjenik (Vice-Magister Coehae), tamo gdje takav zamjenik postoji.“
Članak 45. određuje kako valja koristiti izvanredne novčane prihode te preporučuje da se tim novcem pomažu siromašniji članovi ceha ili se pak novac daruje za druge humanitarne ili vjerske potrebe.
Odredbama iz članaka 46. do 49. rješavaju se različita upravno-pravna i financijska pitanja te neka pitanja javnog djelovanja ceha, a posebno se ističe važnost čuvanja ugleda cehovskog udruženja, što se smatra jednom od važnijih obveza njegovih članova.
Na godinu 1826. nadovezuje se i knjiga u kojoj se naslov pojavljuje tek na 3. listu i govori o Osobnim pravima članova ceha (Oszebna pravicza czehovzka za chismare, szambole, kovache, lonchare, klobuchare, remenare, pintare i sostare Polijanchanom dana vu Letu 1826.) Prema prvoj usporedbi, vjerojatno je riječ o prijevodu ranije spomenute Povelje cara Franje Prvog iz 1826. godine, no, to će morati potvrditi ili opovrgnuti dalja istraživanja.
Cehovska škrinja ivanić-gradskih obrtnika
Ali unatoč velikoj vrijednosti listine iz 1826., ona ne predstavlja najstariji dokument čuvan u škrinji ivanić-gradskih obrtnika. Premda sadržaj u njoj pohranjenih dokumenata još nije u potpunosti obrađen, za sada se čini da je među njima najstarija listina Marije Terezije iz 1772. godine, izdana 18. prosinca 1772. godine u Bjelovaru, u „Cesarsko Kraljevskoj Varaždinskoj Taboruškoj Kancelariji“, u kojoj je ujedno sačinjen vjerni prijevod i prijepis listine na hrvatskom jeziku. Obje su listine, s originalnim pečatima i potpisima službenika varaždinskog ureda, pohranjene u ivanić-gradskoj škrinji. Njima se određuje pravni i poslovni okvir djelovanja svih cehova na području Varaždinskog generalata, pod čijom je jurisdikcijom u to vrijeme bio i Ivanić-Grad. (Pri tom valja napomenuti da su listine izdane u razdoblju kad je u Varaždinu stolovalo Hrvatsko kraljevsko vijeće koje je osnovala Marija Terezija godine 1767. kao neku vrstu zemaljske vlade za područje Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, dakle u vrijeme kad je Varaždin u stvari predstavljao prijestolnicu Hrvatske. Nakon velikog požara koji je opustošio Varaždin godine 1776., sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća preseljeno je u Zagreb, a samo je Vijeće ukinuto 1779. godine.)
Cehovska škrinja ivanić-gradskih obrtnika
Među ostalim dokumentima iz cehovske škrinje valjalo bi spomenuti još knjigu pravila za članove krojačkoga ceha (Articullusi Mladenczev zjedinijenoga Czeha Sabolzkoga vu Privilegiranomu Warahšu Bellovaru Podignijenoga Letta 1772.), u kojoj se nalaze i pravila za putujuće naučnike (Od vandrajuche Detichev ij Ztrosskov napotrebochu…).
Očito su se pravilnici nadopunjavali novim izdanjima u rukopisu. Takve je vrste vjerojatno i knjiga pod naslovom Protocoll (vu kojem nabrojaju se Artikulussi…), koja završavaju spomenom Ivanićkog Magistrata kojemu se tekst upućuje na dan 03. ožujka 1797.
Sveukupno, u cehovskoj se škrinji nalazi pet knjiga dokumenata, u kojima se nalaze i popisi godišnjih članarina i drugih podataka o narudžbama, uplatama i troškovima članova ceha koji se nastavljaju na tekstove prijevoda državnih povelja koji su uredno uvezani i time omogućuju trajnije čuvanje dokumenata. Očito je mogućnost dopisivanja podataka predviđena već unaprijed, naime, u svakoj se knjizi nalazi veći ili manji broj praznih, nepopisanih listova, očito namijenjenih budućim zapisima kroz godine djelovanja ceha. Takvih su tekstualnih dodataka pošteđene samo dvije ranije spomenute originalne listine iz carsko-kraljevske kancelarije.
U 17 stoljeću od Leopolda Habsburga 1660 g građani Ivanića dobivaju svečanu kraljevsku povelju
Osim dokumentacije sadržane u knjigama, u škrinji je pohranjena i pozamašna količina, do sada tek okvirno pregledanih, drugih dokumenata. Među njima su osobni dokumenti članova ceha, podaci o njihovoj naobrazbi (školske svjedodžbe i otpusnice), položenim majstorskim ispitima, privatnoj korespondenciji, raznim molbama i zahtjevima članova, pa i brojni podaci o sasvim drugim problemima i događanjima koja su se tijekom stoljeća odvijala u ovom malom, ali uvijek inovativnom i razgibanom gradiću. No, detaljnim uvidom u tu dokumentaciju možemo dobiti pouzdane podatke kako o samim zanatima tako i o imenima i broju obrtnika – članova cehovskog udruženja koji su djelovali na području Ivanić-Gradu u pojedinim godinama.
Istraživanja te vrste doduše iziskuju puno više vremena i usporednih analiza s podacima iz drugih sredina, no već prvi dodir s tom dokumentacijom jasno govori da se u cehovskoj škrinji grada Ivanić-Grada nedvojbeno krije iznimno vrijedna građa, korisna u budućem proučavanju života u gradu od sredine 18. do sredine 20. stoljeća. Izostanak izvorne arhivske građe iz ranijih razdoblja, pohranjene do kraja II. Svjetskog rata u prostorijama gradskog Magistrata i potom, na praktički nepopravljivu štetu budućih istraživača povijesti grada, uništene u konačnim obračunima između šarolikih grupacija ideološki nepomirljivih protagonista nemirne završnice Velikoga rata, čini sačuvane zapise iz cehovske škrinje još vrjednijim autentičnim dokumentima, neophodnim u svim budućim povijesnim, sociološkim i kulturološkim istraživanjima prošlosti Ivanić-Grada.
Tekstove je pripremila Vida Pust Škrgulja prema vlastitim istraživanjima.
Fotografije: Luka Klun