POVIJEST VELIČANSTVENA PERIVOJA NA PRKOSU
Gradska vijećnica i park 1889. g.
Zametak današnjem Parku hrvatskih branitelja, koji je do 2010. godine nosio ime znamenitog Ivanićanina, učitelja Stjepana Posezija, uz Župnu crkvu Sv. Petra u Ivanić-Gradu nalazi se u „engleskom“ perivoju i gradskom šetalištu podignutu početkom 19. st. na nekadašnjem obrambenom sjevernom nasipu tvrđe. Zaputit nam se stoga još ponešto, u povijest ivanićke tvrđe na Lonji.
Car i kralj Josip II. dva puta je svojom nazočnošću počastio utvrđeni vojni logor na rijeci Lonji. Prvi put bilo je to 1776., kada je kao suvladar svoje majke Marije Terezije obavio inspekciju utvrde te odredio da se ona napusti, poradi njezine tada već strateške nefunkcionalnosti. Drugi put, desetljeće kasnije, godine 1786. posjetio je monarh Ivanić, naloživši da se iz zdravstvenih razloga, kao uzročnici malarije, zatrpaju obrambeni jarci, odnosno o državnom trošku voda kanalima iz njih izvede u rijeku Lonju. Preporučio je tada ivanićkom trgovištu pripojenje s Kloštrom Ivanićem, što nije prihvaćeno, kako žitelji ne bi došli pod udar povećanih daća („poreza i prireza“).
O tome će Ivanićgrađanin Đuro Stjepan Deželić u svojim Ivanićkim uspomenama, objavljenim u Dragoljubu s početka prošlog stoljeća ovako:
„Slatko sam se smijao i pravo davao caru Josipu II. koji je ivanićke „purgare“ nazvao žabama. Bivši g. 1786. u Ivaniću odredi on iz zdravstvenih obzira, da se o njegovom trošku iz Lonje, Ivaniću s južne strane, napravi kanal i odvede sva voda oko „šancova“. Taj kanal je dijelio odonda „granicu“ od „paurije“ (provincijal). A čim je u nj odvedena državna voda, odmah su se na suhu tlu počele graditi kuće i broj se ovih umnažao. Car Josip još htjede, da se oba Ivanića: grad i „kloštar“, sjedine dugom ulicom i spoje u jednu općinu. Ali se moji sugrađani usprotiviše tome tako, da im je car najposlije popustio rekavši: „E pa ostavimo u miru te žabe u njihovu žabnjaku.“
Đuro Stjepan Deželić, „Ivanićke uspomene“, Ivanić-Grad, Spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću, 1931., str. 89.
Razgradnja ivanićke tvrđe naznačit će utemeljenje prvih vrtova i perivoja uz „militärsku“ školu (Elementarschule), odnosno vrtne umjetnosti što će uskoro procvjetati u bogatu trgovištu.
Na području Prkosa godine 1797. podignuta je posebna zgrada namijenjena školskim potrebama (ranija, tzv. „komunitetna“ pučka škola, radila je u prizemlju zgrade carske vojarne). Prvi vrt ivanićgradski, a potom i perivoj, bit će vezan upravo uz „trivijalku“, osnovnu školu na padini Prkosa, koje će, kao i na tvrđavskom nasipu Prkosa, niknuti vrt što će ga dvadesetih godina 19. st. zasaditi Luncer, revni učitelj ivanićgradski. Voćnjak s vrtom služit će u nastavne svrhe. U prostranu voćnjaku odvijat će se praktične nastave; Luncer će u njem podučavati svoje učenike cijepljenju voćaka, brinući se o njihovu uzgoju, kao i o vrtu samom, koji će ubrzo zabljesnuti ljepotom. Preobrazba vrta s voćnjakom u perivoj uslijedit će krajem drugog desetljeća 19. st. za učitelja Posezija, Luncerova nasljednika, koji će s mnogo smisla za vrtnu umjetnost Luncerov voćnjak pretvoriti u krasan javni, krajobrazni perivoj, koji će zadugo izazivati udivljenje, koliko mještana, toliko i ivanićgradskih posjetitelja.
Školski vrt, isprepleten stazicama, šetnicama, prepun voća i cvijeća, se zapadnim dijelom nasipa Palačića, nastavlja se na sjeverni nasip Prkosa, postajuć tako uobičajenom ivanićkom promenadom. O tom svjedoči napis objavljen u zagrebačkom časopisu na njemačkom jeziku Luna Agramer Zeitschrift u veljači 1828., prigodom proslave imendana cara i kralja Franje I. Člankopisac, objasnivši kako je carski imendan proslavljen uručenjem knjiga školskoj mladeži, prožet dubokim čuvstvom opisuje ljepote školskog vrta i šetališta u Ivaniću kojega krasi brojno voće, raznovrsno cvijeće i ukrasno drveće. Ono zadivljuje svojom ljepotom i gospodu časnike, koji čak iz Zagreba pristigoše da proslave vladarev imendan.
Prepustimo ponovno riječ očevicu Deželiću. On se u Ivanićkim uspomenama ovako prisjeća školskog vrta i perivoja na nasipu:
«Na nasipu Prkosu i okolo škole načini revni učitelj Luncer prostrani školski vrt i nasadi ga pitomim voćem; tu je đake učio cijepiti. Nasljednik njegov, «lehrer Posezi», godine 1828. usavrši taj vrt tako, da je postao pravim engleskim perivojem i uresom grada Ivanića. Ona množina svakoga cvijeća i voća zadivi štopske časnike, od kojih su mnogi poznavali perivoje svjetovnih velikih gradova, i digne u čudo gospodu iz okolice i Zagreba, od kuda su djeca davana u ivanićku «militarsku» školu.»
Đuro Stjepan Deželić, Ivanićke uspomene, Dragoljub, XL, br. 30, 1903.
O svom odgojitelju Stjepanu Poseziju pisao je Đuro Deželić s mnogo topline, ne susprežući svoj ushit u sjećanju na lijepe dane nezaboravna i neponovljiva djetinjstva, dijelom provedena u blaženstvu stara perivoja.
“Dolazeći na dvomjesečne školske praznike kući, uživah nezaboravnu prijaznost predragog starca, domaćeg učitelj Stjepana Posezija, odlikovana već u ono doba zlatnom kolajnom za zasluge. A tada su bili “rijetki izbrani“. Dubokim poštivanjem približavah se tome odgojitelju svome… Zlatni jubilej preživi u službi, zdrav ko kremen, taj dobri učitelj u Ivanić-gradu…U školi je bio vazda vesele, dobre volje, i kad je kaznio nije to činio u srdžbi i strasti. Zvanje je svoje ljubio kao i mladež učeći je, da i cvijeće na livadi i zvijezde na nebu oglašuju svemožnost, dobrotu, i velebnost Božju, i vazda je vodio svoje učenike sreći blagostanju…Učitelju Poseziju podigli smo harni učenici dostojan spomenik i na ploči napisali svoja imena i zanimanja. Grob mu je na drugom kraju od milih mi zajedničkih grobova mojih roditelja, na gradskom groblju…“
“Bože, kako sam blažen bio u krasnom perivoju na tvrđavnom nasipu, sjedeći uz njega na bilo kojoj bijeloj klupi, ispod krošnjate cjepike, trešnje ili višnje, carske kruške ili muškatelice jabuke.“
Perivoj uz crkvu Sv. Petra, današnji gradski perivoj
Mora da je ivanićki gradski perivoj bio stjecište razdraganih njegovih žitelja koji su u njem i uokolo njega oduševljeni slavili Jelačićevo ukinuće kmetstva 1848.godine. Ivanić bješe čitav uređen hrvatskim trobojnicama. Središnji trg trgovišta vrvio je mnoštvom kao o proštenju. I staro i mlado okitilo se narodnim konkardama, sve odzvanjaše od pjesme i svirke. Bio je tu i “građanski glazbeni zbor“, seoski “hegeduši“, “dječačka banda“. Govornici držahu zanosne govore. Duga povorka okićena zastavama uz pranju glazbe obilazila je čitavo mjesto. Orile se budnice i urnebesno kliktalo jednakosti i bratstvu. Neviđeno slavlje potraja tako nekoliko dana …
No ne tako zadugo, i nestat će starog školskog vrta. Ivanićka tvrđa, u osnovi dobro uređen i branjen vojni logor, postupno nestaje, a ivanićko trgovište preobrazuje se u grad. Raskapaju se zemljani nasipi, zemljom zatrpavaju jarci, snizuju ili ruše obrambeni nasipi oko trgovišta. Oko 1837, počelo je uklanjanje, rdi zatrpavanja graba, sjevernog i zapadnog nasipa. Godine 1845. tadašnji “gradočeonik“ g. Gerić, dao je „za poliepšanje grada, kad već neima opasnosti, rušiti nasip, s istoka do ravna, a sieverni i južni kraj ponizio je mnoge; prilikom kopanja našlo se je mnogo od željeza, olova, srebra i zlata, osobito novaca i naših i tudjih…; južni kraj nasipa – sip ga zovu – kopaju građani kad im treba za maz ili drugu potrebštinu…“
Do 1860, kad je uklonjen i razvežen sjeverni nasip, sad već bivše ivanićke tvrđe, nestat će stari školski vrt, krajobrazni njegov perivoj i ivanićgradsko šetalište.
Na novostvorenoj ravni bit će, u blizini župne crkve sv. Petra i magistrata 1861, podignuta nova i danas postojeća školska zgrada, prizemna zidanica iza koje će učitelj Mučan urediti novi školski vrt, zatvoren za općinstvo, a na temeljima kojeg nastati će početkom 20 st. današnji gradski perivoj.
Žitelji Ivanića žalosna su srca promatrali kako nestaje ta ljepota, njihov “veličanstveni“ perivoj, i zajedno s njime, stara tvrđa – taj zaštitni “cimer“ mjesta. No to bijaše cijena koju je trgovište Ivanić platilo da postane gradom.
“Velika radost zavladala u cijeloj Hrvatskoj, kada je kralj Franjo Josip 8.lipnja 1871. potpisao proglas (manifest), kojim dokida “varaždinsku Krajinu“, a teritorij njenih provincija (križevačke i đurđevačke) pripaja građanskoj Hrvatskoj i stavlja po vlast bana hrvatskog. Još je veće veselje bilo u samom Ivaniću. Kralj je naime istog dana (8. lipnja 1871.) potpisao i drugu odluku kojom trgovištu Ivanić daje naslov i značaj “grada“. Podmaršal Ferdinanad vitez Rosenzweig bude imenovan kraljevim povjerenikom za provedbu spomenutih odluka. Potpukovnik Ivan vitez Trnski, poznati pjesnik hrvatski, postade privremenim upraviteljem novostvorene “bjelovarske županije“:
U Ivaniću je 6. srpnja 1871. javno građanstvu pročitana kraljeva odluka od 8. lipnja 1871. Na početku i na koncu čitanja ispalilo je po 15 puta iz mužara, a zazvoniše zvona u rimokatoličkoj i u istočnopravoslavnoj crkvi. Građani su iza toga pod razvijenom hrvatskom trobojnicom obilazili svima ulicama, kličući od radosti i pjevajući rodoljubne pjesme.“
S tugom u srcu, prožet nostalgijom, prisjetit će se Đuro Deželić staroga perivoja nestankom kojega je uklonjen i dio njegove mladosti.
“Na žalost posljednjih desetgodišta netom prošlog stoljeća (tekst je pisan 1903, op. aut.) razvališe i šanac Prkos i uništiše veličanstveni taj perivoj…“
No nestankom perivoja nestao je i “žalibože onaj stoljetni cimer grada…tvrđavni nasip, koji nije bio nikom na putu, istrošili su ga za opeku i zasipavanje vododerina i bara… Samo barbarska ćud mogla je to učiniti…“
Ostatak južnog bedema uklonjen je godine 1879., dok se njegov zapadni dio održao sve do 1886.
G R A D S K I P E R I V O J
Župna crkva Sv. Petra sazidana je godine 1831.
Župna crkva Sv. Petra sazidana je godine 1831. pod nadzorom ivanićkih građana Josipa Lukšića i Mirka Kranjčeca u blizini stare drvene crkve Sv. Petra, (uz tvrđavnu, također drvenu kapelu Sv. Ivana Kapistrana), najstarije sakralne građevine ivanićkog trgovišta (jamačno iz 17.st.), koja je zbog trošnosti i zapuštenosti srušena godine 1775. Pred novom crkvom otvorio se lijepi prostrani trg, a uoko nje nastat će, sva je prilika, u prvom desetljeću ovoga stoljeća novi ivanićgradski perivoj.
Podatak o autorstvu perivoja dugujem autoru njegove današnje obnove, dipl. ing. šumarstva i parkovnom arhitektu g. Dragutinu Kišu.
Prema podacima dobivenim od g. Kiša, a sukladno dokumentaciji koja se nalazila u Urbanističkom institutu Republike Hrvatske, autor današnjeg ivanićgradskog perivoja je Vitêslav Durchánek, vrtlar, koji ostaje zapamćen, uz utemeljitelja i predstojnika zagrebačkog Botaničkog vrta prof. dr. Antuna Heinza, kao suautor, nadziratelj i realizator svih radnji na oblikovanju Botaničkog vrta u Zagrebu.
Kako bismo mogli, barem približno, odrediti vrijeme nastanka perivoja uz župnu crkvu Sv. Petra, valja nam se neko vrijeme baviti sveučilišnim nadvrtlarom Durchánekom i aktivnošću ovoga Čeha u Hrvatskoj.
Nažalost, Durchánekova djelatnost u nas nedovoljno je istražena, pa će se navedeni podaci temeljiti na sadašnjem stanju naših spoznaja.
Rođen u Jaromeru 9. srpnja 1857. u Češkoj, Vitêslav je vrtlarstvo izučio kod oca te u vrtlarsko-voćarskom zavodu u Troji. Provevši neko vrijeme na radu u velikim vrtlarstvima u inozemstvu, 1883. napušta Pariz, vraća se u domovinu te predaje na vrtlarskoj školi u Mêlniku. U Hrvatskoj nalazimo ga godine 1890. gdje, uz dr. Heinza, užurbano radi u Botaničkom vrtu u Zagrebu, kako bi njegovo oblikovanje bilo dovršeno do otvorenja velike Jubilarne izložbe Hrvatsko slavonskoga gospodarskog društva u kolovozu 1891.
Uz kolege vrtlare Peklara, Kalinu, Böltchea i Valdu radio je Durchánek i na izložbenom prostoru Jubilarne izložbe, pretvarajuć ovaj pusti trg, ondanje sajmište, u nježan i slikovit cvjetnjak koga bijaše milina i naslada promatrati. Osim Botanička vrta i „izložišta“ na Jubilarnoj izložbi u Zagrebu, Durchánek je 1912. godine radio i na ukrasnom vrtu uz današnju zgradu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u Ilici 85, podignutu godine 1894. Privremena škola za umjetnost i obrt, kako se ta obrazovna institucija u početku nazivala, otvorena je 1907., pa je Durchánekov vrt uz nju nastao pet godina nakon otvorenja. Autor osnove vrta bio je učenik četvrte godine Borivoj Rambušek, pa se Durchánekov udjel svodi na suradnju (izbor sjemena, sadnju i uzgoj dekorativne flore). Vrt je obnovljen godine 1970. prema osnovi Dragutina Kiša.
Ovo, je nažalost, sve što je o radu Durchánekovu u Zagrebu znano. Poznato je da je bio učitelj na Učiteljskoj školi u Zagrebu te da je izvan Zagreba surađivao na uređenju perivoja u Božjakovini, perivoja uz Vinarsku školu u Iloku te Gospodarsku školu u Križevcima.
Od godine 1923., kada je umirovljen, živio je u Celju gdje je 26. studenog 1924. umro i pokopan.
Premda iz objektivnih razloga isuviše sumarno iznesen, i ovakav curriculum vitae Vitêslava Durcháneka dopušta da se donese sljedeći zaključak. Zauzetost poslom oko uređenja Botaničkog vrta u Zagrebu (do Jubilarne izložbe obavljeno je u njem tek najnužnije) bila je takova da Durcháneku nije dopuštala gotovo do isteka stoljeća da se i čim drugim bavi. Stoga i oblikovanje osnove ivanićgradskog perivoja valja smjestiti u prvi decenij 20. stoljeća.
Perivoj uz crkvu Sv. Petra, današnji gradski perivoj, tipološki je tzv. „engleski“, krajobrazni perivoj. Prema istraživanjima koja je obavio parkovni arhitekt Kiš na postojećoj vegetaciji, Durchánek se kod oblikovanja perivoja poslužio s četrdeset vrsta drveća i ukrasna bilja. Tu je hrast lužnjak, stupasti hrast, platana, divlji kesten, smreka, bukva, bor, breza, ariš, tisa i javor. Tu je i Pančićeva omorika, magnolija, svib, pačempres, tuja, sofora, jorgovan, forzicija, šišmir i drugo ukrasno grmlje.
Prema projektu obnove, a slijedom povijesna nacrta Vitêslava Durcháneka, planirana je sljedeća vegetacija: javor (više vrsta), breza, grab (više vrsta), glog, bukva, varijeteti božikovine, magnolija, tulipanovac, crvenolisni hrast, brijest, japanska dunja… Perivoj će krasiti divlja i patuljasta ruža, forzicija, vučji trn, japanska sofora, bršljan, kuglasta tuja, kuglaste forme šišmira te dekorativne figure i obrubi niskog šišmira. U novonastaloj ljepoti ivanićgradskog perivoja odmor pod sjenovitim krošnjama naći će šetači u polukružnim klupama bez naslona, starinskog tipa.
Tekstove su pripremili članovi udruge prema sljedećoj literaturi:
Zbornik «900 godina Ivanića», Kloštar Ivanić-Ivanić Grad-Križ, 1994., „Perivoji Ivanića“ autora Igora Gostla
Fotografije: Matija Meštrović, Katarina Magić Koščević